Olimpijske igre su za nama, utisci su se slegli. Crnogorski vaterpolista Aleksandar Ivović, našao se u idealnom timu Olimpijskih igara u Tokiju. Imali smo priliku da razgovaramo sa Aleksandrom, koji je za Meridin Sport portal otkrio šta je potrebno za uspješnog sporistu i koji su mu planovi u budućnosti.
I dalje si jedan od najboljih igrača svijeta, igraš u klubu koji ima najviše ambicije, igraš u repezentaciji koja je osvojila mnogo toga, nijesi navikao na poraze, kako se napuniti pozitivnom energijom za sledeći korak?
Ne mogu porazi i pobjede da utiču na moju motivaciju jer to je sastavni dio posla kojim se ja bavim. To me ne remeti previše jer ono što se desi danas već se sjutra zaboravlja, a poslije par dana već imamo neke nove izazove. Mi smo stekli tu neku rutinu i samosvijest da ne živimo u prošlosti tako da sa te strane nemam neki problem da se punim energijom. Svakako je lakše igračima koji imaju uspjeh iza sebe, to im daje motivaciju da idu dalje jer niko od nas se ne zasiti da osvaja i pobjeđuje. Svi smo takmičarski nastrojeni i te pobjede nam daju dodatnu motivaciju i putokaz. Sve ono što radimo tokom treninga je dobro i svakako da ta individualna motivacija se podiže na neki veći nivo. U klubu u kojem igram i u kojem treniram to mi pomaže da budem na najvećem mogućem nivou, zato što su tamo ambicije uvijek najveće i treninzi su u skladu sa tim. Tako da zbog toga pružam mnogo dobre utakmice i partije što se reprezentacije tiče.
Izvjesno je da možeš i dalje da igraš na najvišem nivou, da ne strijepimo da ćeš se oprostiti od reprezentativne kapice, čini se da si prijeko potreban ovim mladim momcima kojima će trebati vremena da preuzmu odgovornost?
Ovaj period će svakako biti iskorišćen da dobro razmislim i odlučim šta će biti sa mojim daljim planovima što se reprezentacije tiče. Ja sam što se vaterpola tiče ušao u neke pozne godine. Cijela moja generacija koja igra za druge reprezentacije se oprašta. Vaterpolo je postao dosta fizički jak sport. U proteklih šest godina se dosta promijenilo, pogotovo na tom fizičkom planu i uvođenjem nekih novih pravila, tako da igrač koji nije fizički spreman na ovom nivou nema šta da traži. U mojim godinama to dosta teško pada, ali vidjećemo što se samog sporta tiče ja sam i dalje motivisan i u dobroj formi svakako da ću o svemu razgovarati sa ljudima iz saveza i stručnog štaba. Imamo mlade igrače koji su jako talentovani i dobri to su pokazali i u protekle dvije, tri godine i ove mlade koji su bili priključeni a nisu nastupali za reprezentaciju. Zaista su dobri i imaju sve što je potrebno da bi nosili igru naše reprezentacije i davali su mi stimulans da im budem pravi primjer. Svakako imaju sve karakteristike koje treba da ima jedan igrač koji želi da nastupa na najvećem mogućem nivou i na najbolji mogući način predstavlja svoju reprezentaciju u bazenu i van bazena.
Problemi sa vaterpolo infrastrukturom u Crnoj Gori nijesu novost, da li i to valja ubaciti u analizu kada se bude podvlačila crta vezana za OI?
Ne znam da li ovi problemi sa infrastrukturom treba da ulaze u analizu, što se tiče Olimpijskih igara jer mi kad smo postali evropski prvaci infrastruktura je manje više bila na ovom nivou. Izgradili su se bazeni u Podgorici i Nikšiću, ali problem je što na primorju se to dosta pogoršalo. Već četiri, pet godina bazen u Kotoru ne postoji i samo me interesuje koliki je broj te djece koji je prestao da trenira vaterpolo i koji nije otišao da se upiše na vaterpolo u tih proteklih četiri, pet godina. U Herceg Novom desila se ta nezgoda gdje je propao krov na tom zimskom bazenu tako da praktično sad na cijelom primorju imamo samo jedan bazen. To je ono što me plaši jer svakako da mladi momci koji žele da se bave vaterpolom ne vide se u tome, jer za sve sportove kojima se bavite treba da imate uslove. Kod nas je sve to na jednom siromašnom nivou i ja se nadam da će se država pozabaviti time jer sad je jedan veliki presedan da mi najbolje uslove imamo u gradovima odakle nema ni jedan vaterpolo reprezentativac. Nadam se da bi u budućnosti mogao da bude, ali dok to ne bude onda treba da infrastruktura na najvećem nivou bude u onim gradovima odakle su vaterpolo reprezentativci.
Čini se da si najbolji kada je najteže, uvijek od tebe dođu golovi, uči li se to, dođe li sa godinama, je li strpljenje dobar savjet za klince koji dolaze?
Ne znam, ja se stvarno ne pripremam za utakmicu da budem najbolji i dam najviše golova nego krenem jednostavne pripreme da budem dobar u odbrani da radim neke osnovne elemente na najvećem nivou koji kasnije daju dodatno samopouzdanje, neku sigurnost kada dođete u prilici u napadu da date gol. Sve je to uzajamno vezano i ako vi ne doprinosite igri svoje ekipe u svim mogućim pravcima i na svim mogućim elementima teško ćete i postizati golove. To su nepisani zakoni što se sporta tiče i tako su mene naučili stariji igrači koji su bili meni uzori i to se kasnije pokazalo kao tačnim. Moj savjet je da niko ne treba u kolektivnom sportu da se opterećuje sa nekim individualnim učinkom jer onda teško da će imati bilo kakav učinak sa kojim bi mogao da bude zadovoljan.
Traješ već mnogo godina na najvišem nivou, postoji li recept?
Što se trajanja tiče tu nema nekog recepta. Najveći recept je dobar i jak trening i da nema kalkulacija što se treninga tiče. Teško sa kalkulacijama na treningu i nedavanjem sebe maksimalno na treninzima može da se opstane veliki broj godina u bilo kom sportu, a ne samo u vaterpolu, koji je toliko fizički zahtjevan. Poslije toga su tu svakako posvećenost, trud i ljubav, naravno prema sportu kojim se bavite. U životu svih nas koji se bavimo sportom toliki broj godina naravno da dođu i neki teški momenti i neka bezvoljnost, ali onda se javi ta neka ljubav zbog koje ste i počeli da se bavite sportom, koja vas na kraju natjera da prebrodite tih par dana u godini koji vam teško padaju psihički i onda kada se sve to izgura opet se sve vrati na svoje. Naravno što je igrač stariji poslije mu svakako lakše pada da oporavlja svoje tijelo i upozna svoje tijelo, da zna šta na njegovom tijelu odgovara ili ne odgovara i tokom suvih treninga i tokom treninga u bazenu. Iskustvo svakako pomaže da igrač zna koje stvari da izbjegava i kojima da pribjegava, tu svakako mislim i na ishranu i na odmor. Ima tu dosta stvari koje igrač poslije tridesete spozna i olakšava sebi da bi prebrodio te neke fizičke prepreke.
