Budućnost je prvi put u istoriji osvojila titulu regionalnog prvaka u košarci, a “plave” je do trofeja vodio tandem plejmejkera Nikola Ivanović – Nemanja Gordić.U završnici četvrtog meča finalne serije u Podgorici, kada su već igrači oba tima maltene popadali na parketu od umora, Ivanović je odigrao perfektnih minut i po, ukrao loptu, pogodio iz polaganja, zatim sa poludistance, a onda i sa linije penala. Bio je to pravi “one man show”, kako bi rekli Amerikanci i potvrda da ovaj 24-godišnji Podgoričanin zaista ima ono što je potrebno da se bude veliki igrač. U intervjuu za portal Mozzartsport plej Budućnosti kaže da tek sad shvata da će se o ovom uspjehu pričati i narednih decenija u Crnoj Gori.
“Nije bilo neke organizovane proslave, tek oko jedan ujutru smo izašli uz hale, otišli na večeru. Ali posle smo se sami organizovali i, izvukli smo maksimum iz situacije (ha-ha). Bio je tu i Džile, ali se samo izgubio u jednom trenutku. Sada posle (ne)prospavane noći stvari djeluju jasnije. Ukapirali smo šta smo uradili. Ljudi će za 30 godina pričati o nama kao što sada pričaju o generaciji koja je prije 15 godina igrala Evroligu”, rekao je Ivanović na početku razgovora za MOZZART Sport.
Inače, ovog momka, prije navijača Zvezde dobro su upamtile i pristalice Partizana, ali i sadašnji trener Aleksandar Džikić jer im je dao 24 poena i odvojio ih od trofeja u finalu Kupa Radivoja Koraća. A na veliku scenu popeo se još 2012. kada je u Areni pogodio trojku sa pola terena za pobjedu Crne Gore nad Srbijom.
Uoči početka ove sezone iz podgoričkog kluba su isticali, makar deklarativno, da su ambicije prilično skromne. Možda plasman u plej-of, ne i borba za trofej. Takva taktika se isplatila?
“Ovo je velika stvar, odnosno uspjeh koji se gradio vremenom. Počeli smo sezonu sa nekoliko dobrih rezultata. Naravno, nismo htjeli da se zadovoljavamo time, već smo išli sve dalje i dalje. Na kraju smo uradili više nego što je bilo ko očekivao”.
Ivanović navodi da je u finalu trpio kvalitet košarke zbog zgusnutog rasporeda odigravanja utakmica.
“Cijela serija je bila nevjerovatno naporna. U nekim trenucima nije bilo dobre košarke. Nije bilo lako odigrati četiri utakmice za pet dana, biti na traženom fizičkom nivou i u svakom trenutku donositi prave odluke”.
Tokom cijele serije bilo je dosta priče o sudijama, čak je i odigravanje četvrtog meča u jednom trenutku bilo pod znakom pitanja. Koliko su te stvari uticale na vašu ekipu?
“Nismo toliko razmišljali o ovim stvarima. Bilo nam je važno da budemo ozbiljni, to su, jednostavno takve stvari. Mi smo se trudili da se fokusiramo na košarku”.
Da li je ključni trenutak finala bio uvodni duel u hali Pionir koji ste dobili prilično neočekivano?
“Mnogo nam je značila prva utakmica, dobili smo u Pioniru. To je bio šok i za nas. Drugačije spremaš meč kada povedeš u finalu. U drugom su nas sveli na 60 poena, ali smo mi na kraju serije imali taj momentum”.
Šta vam je bio najveći problem u ove četiri utakmice sa Crvenom zvezdom?
“Najteže mi je bilo što se tiče fizičke spreme. Udari te adrenalin u ovakvim mečevima, ali već nakon četiri, pet minuta malo jače, ozbiljne košarke, osjećaš da nije lako”.
Više puta u finalu se desilo da trojkama rešavaš napade na istecima četvrtina. Pa i koš preko Omića za plus četiri na 30-a sekundi prije kraja spada u istu kategoriju.
“Ljudi kažu da sam hrabar u tim situacijama, a kakvi smo mi Balkanci, to je najveći kompliment. Šalu na stranu, naravno da u tim situacijama i ja osjetim strah. Ali mi je deset puta gore ako ne šutiram i ne preuzmem odgovornost. Desilo se jedno četiri puta da sam pogađao u poslednjim sekundama u finalnoj seriji. Takvi pogoci ubiju moral protivnika”.
I Zvezda i vi ste praktično u svim mečevima igrali u talasima, da li je to posledica umora ili nešto drugo?
“Nekako je djelovalo da mi moramo mnogo više da radimo kako bi došli do male prednosti, a Zvezda je lako to radila i stizala nas. Tako je izgledalo i posle one Dobrićeve trojke za 70:68. Djelovalo je da je tada sve na Zvezdinoj strani. Ali…”.
Zastao je Ivanović, pa apostrofirao ulogu Filipa Barovića u završnici četvrte utakmice.
“Barović je odigrao sjajno, prije toga nije trenirao nekoliko mjeseci, pogodio je neke važne koševe, slobodna bacanja kada se lomilo”.
Ispada da je tvoja ukradena lopta kod rezultata 70:70 otvorila vrata pobjede?
“Tejlor me je malo iznenadio u toj situaciji. Više je to bio njegov loš pas, nego moja vrhunska reakcija. Znam ga iz reprezentacije. Vrhunski je igrač i sjajan prijatelj. Čuli smo se i posle meča”.
Šta je rekao?
“Kao pravi gospodin, čestitao mi na tituli i rekao je da uživam u uspjehu”.
Nemanja Gordić izabran je za najkorisnijeg igrača finalne serije i odigrao je krao pravi vođa, čak možda i iznad očekivanja navijača u cijelom regionu.
“Gordić nas je nosio u situacijama kada nikome nije išlo. To se vidjelo i u drugoj utakmici koju smo izgubili. Tad je sam dao više od trećine poena Budućnosti. Slično je bilo i na poslednjoj utakmici u seriji. On je iskusan, uostalom, osvojio je već Jadransku ligu sa Partizanom”.
Kad smo kod Partizana, da li je istinita priča da si bio blizu oblačenja crno-bijelog dresa prije tri godine?
“Bilo je 50-50, Partizan ili Mega. Išao sam i na razgovor sa Duškom Vujoševićem u Herceg Novi. Ali tada je situacija bila nedefinisana i što se tiče trenera i ekipe, broja plejmejkera…”
Kako se tačno odvijala ta situacija?
“Osjećaj je bio – vau, traži me Partizan! Ja sam bio u Budvi, bez kluba, igrao odbojku na plaži, prebacivao loptu preko onog konopca za veš. Tad mi je zazvonio telefon, zvao me je Dragan Todorić. Ipak, na kraju je u toj situaciji Mega bila konkretnija”.
Igrao si već u Srbiji za Megu, da li bi mogao da zamisliš sebe u nekom od beogradskih rivala?
“Želim da igram košarku na visokom nivou. Naravno, i Partizan i Zvezda su klubovi u kojima je lijepo igrati. A vjerujem da mi u Budućnosti niko ne bi zamjerio ako bi jednog dana otišao”.
Da li su tvoji planovi i dalje vezani za Budućnost?
“Imam ugovor do kraja sledeće sezone. Ne znam kakve su Džiletove ideje, ali postoje ozbiljne šanse da ostanem u klubu”.
Utisak sa strane je da je upravo Džikić bio vrsta trenera koja vam je nedostajala da osvojite titulu na Jadranu. Kako je izgledao rad sa njim ove sezone?
“To je najviši nivo do sada u karijeri, mada bi sad mogao da se naljuti njegov kum Dejan Milojević (ha-ha). Deki mi je spasao karijeru. A kod Džikića smo se ove sezone i Gordić i ja osjećali da imamo dosta prostora, uostalom, tome svjedoči i podatak da smo kao prvi i drugi plejmejker najbolji igrači u timu.
Dukserica Gavrila Pajovića iz 1998. godine ponovo ti je donijela sreću?
“Priča je krenula ovako. Prije dva meseca sam bio u teretani i vidio da nosi taj duks. Izgledao je super, retro fazon. Prvo sam ga zamolio da mi ga da kako bih nosio u grad. Znate, sjećam se još kada me je otac kao klinca vodio da gledam tu generaciju. Njega, Radonjića, Šćepanovića, Milojevića. Ali ne nosim ga stalno. Samo sa njim istrčim na teren, pozdravim se i to je to”.
Preostaje vam onaj završni dio sezone, prvenstvo Crne Gore u kojem je Budućnost jedini šampion?
“Šta god da se desi u crnogorskom šampionatu, može da bude negativno po Budućnost, jer se očekuje da odbranimo trofej. Moramo da budemo ozbiljni. Kao u Srbiji protiv Partizana i Zvezde, ovdje se svi ‘nalože’ kad igraju protiv Budućnosti. Hoćemo da završimo prvenstvo bez poraza, mada smo svjesni da će Mornar, kojeg veoma poštujemo, probati da nas skine. A onda kad se to završi, imam i obaveze sa reprezentacijom”, zaključio je Ivanović.
