Uzoran momak iz kvarta Preko Morače. Najbolji drug, komšija za primjer, koji će i onda kada snijeg zatrpa automobil, zastati, pomoći i zanemariti ono važno zbog čega je sa prvim jutrom ustao! Takav je sa i bez kapitenske trake, u plavom-bijelom dresu ili crveno-plavom, raspoložen onda kada trese mrežu, a više srećan kada asistira… Može Bećiraj, crnogorski reprezentativac, ali i još dosta njih, da mu zahvale na sve lopte koje su ih ,,pogađale“ i nakon kojih su Ivanu Deliću trčali u zagrljaj.
Priča današnja je o fudbaleru, mlađem bratu crnogorskog muzičara Bojan Delića.
– Izdao je brat album, znam da voliš njegovu muziku, pokloniću ti CD – u dramskoj pauzi, do ove sezone prvotimac Vlaznije iz Skadra, prekida tišinu.
Ko je popularniji?
– Bojan, naravno!
Vjerovatno kažeš zbog toga što si skroman ili što je Bojan stariji?
– Ma, ne bre, stvarno je poznatiji od porodice Delić – osmijeh i onda pitanje radoznalo, zašto je Ivan Delić, nekadašnji crnogorski reprezentativac, koji je bio na meti moćnijih klubova, završio sezonu u Vlazniji, a obećavao je…
– Znam ja da to nije to, u stvari, nije ni blizu onoga što sam mogao i što je trebalo da bude – iskren je Delić.
Ostaješ li u Albaniji?
– Tek se sezona završila, možda i promijenim sredinu, pođem u Dansku, neki klub iz Kopenhagena plasirao se u prvu ligu, čekam kontakt, tek ću da vidim.
Da li je istina da je pri kraju sezone i jedan drugoligaški klub iz Italije pratio tvoje igre?
– Vićenca je pokazivala interesovanje, pratili su moje igre, ali ostalo je na tome. Ali, i lijepo je znati, bez obzira što nije došlo do ozbiljnijeg kontakta, da se Italijani interesuju.
Pola ugovora na ruke
Vlaznija nije poznato fudbalsko ime u Evropi, ali očigledno da polako, kao i ostali, hvata zalet i sve više igrača, kao i trenera iz inostranstva, zarađuju u toj zemlji. Kako si se ti tamo osjećao?
– Ko god da je od mojih prijatelja došao u Skadar bio je zatečen, pozitivno, naravno. Treba doći i vidjeti, a promjene, u odnosu na ranije godine, su ogromne. Što se tiče fudbala, Vujke, naš golman, sa kojim sam zajedno igrao, je izuzetno cijenjen. I dobra stvar je, a u regionu na takav način malo ko funkcioniše, čak ni poznatiji klubovi, da se pola ugovora isplaćuje već na startu sezone. Nijesam siguran da ostali klubovi na taj način funkcionišu, čini mi se da je situacija takva da igrač igra za mjesečni ugovor, a plate mjesecima kasne.
Imao si polusezonu iz snova, dosta si bio prisutan u medijima, slavljen, hvaljen…?
– Istina je, imao sam dobru poluseznu, a mediji to cijene. Možda je zanimljivo i ovo da njihovi sportski novinari kopiraju kolege iz Italije, pored terena su, organizuju emisije sa gostima prije ili poslije nekih velikih i važnih utakmica. A posebno je taj publicitet izražen u Skadru koji bukvalno živi za fudbal. Vlaznija je do osmog kola bila u vrhu, a sjećam se da sam u tom periodu postigao gol, u same rašlje, nakon toga danima nijesam kafu mogao nigdje da platim! Svi čašćavaju!
Klub je, znači, dobro organizovan?
– Mlađe kategorije Vlaznije, od ,,pjetlića“ do omladinaca, prvaci su Albanije. Možda vam slikovito u najkraćem mogu objasniti koliko su zaljubljeni u fudbal: često sam putovao, zbog blizine Podgorice, i uvijek se pogled zadržao na poljane pune djece koja šutiraju loptu i to bukvalno bosi. Dođem na stadion, krcat mladih igrača, treniraju, čini mi se dan – noć!
Inostranstvo i hljeb
Bio si slobodan igrač nekoliko mjeseci, a onda si potpisao ugovor sa ekipom iz Skadra. Nijesi imao prije toga sreće u Mađarskoj?
– Sve je bilo dobro do povrede, polusezona odlična, stigli do polufinala kupa, u prvenstvu drugi… Završili četvrti na kraju, za malo nam je pobjegla Evropa.
Ali, ti si se već u sedmom kolu povrijedio?
– Potpuno bezazlen udarac, zbog kojeg mjesecima nijesam mogao da hodam. Ujutru sam odmah uzimao tabletu, jedva stajao na nogama, na treningu me trener pita da li je sve u redu, odgovaram da jeste, a ovamo… Znam najbolje kako sam se osjećao i kroz kakav bol sam prolazio. Nekako sam dogurao do polusezone, kada sam se dogovorio sa predsjednikom kluba da pauzu iskoristim kako bih zaliječio povredu. Vratio sam se kući, bio u Beogradu na preglede, gdje su ustanovili lom koščice, koja je zarasla, ali i zbog koje sam trpio bol.
Odlazak u inostranstvo za mnoge fudbalere je san, karta za bolji život, vrata za velike klubove. Koliko je tebi bilo teško da se odvojiš?
– Nostalgija je prisutna, ali to je cilj, da se osjeti inostranstvo, da se dokazuješ i daš sve od sebe kako bi napredovao. Dosta igrača, naročito u posljednje vrijeme, sam slušao kako žele da idu iz naših klubova.
Da li bi se vratio u Budućnost, ipak, za reputaciju duguješ podgoričkom klubu?
– Navijam za Budućnost, Budućnost je moj klub, uvijek želim najbolje i nadam se da će, s obzirom da su se uključili u borbu, osvojiti titulu. Vjerujem da će posljednje kolo odlučiti šampiona Crne Gore.
Nijesi odgovorio na pitanje, ponoviću: ako bi se ukazala prilika, da li bi prigrabio plavi dres?
– Biću iskren, liga je daleko od kvaliteta koji je imala nakon nezavisnosti, sjećam se kakva je borba bila između svih nas. Borba za prvih 11, borba za svaki bod, kvalitet je bio približan. Danas je drugačije, opao je kvalitet.
Koliko si u odnosu na posljednju godinu u Budućnosti, pa do danas napredovao?
– Puno, mentalno najviše, iskustvo promijeni dosta stvari. Žao mi je što onda nijesam mislio kao danas: „Samo gol, daj gol!“. Mislim da sam trenutno i bolji igrač, mada mi je žao što se kod nas albanska liga, u mjeri kojoj zaslužuje, ne prati malo bolje. Jer, treba vidjeti, osjetiti spektakl sa tribina, gdje deset hiljada navijača prati i bodri tim. Mnogo je jaka albanska liga, pa vidite gdje je njihov nacionalni tim, u kolikoj mjeri napreduje iz godine u godinu, iz kvalifikacija u kvalifikacije.
Volja do neba
Jesi li se ostvario kao fudbaler?
– Srećan sam što sam uspio da se poslije sezone ili polusezone ne vratim kući, opstao sam, a ne slutite koliko je teško sačuvati posao. Svjedok sam da vrhunski fudbaleri, čak i neki naši, nijesu uspijevali da prođu probe kod nekih albanskih klubova.
Bio si i reprezentativac CG, u mlađoj, ali i seniorskoj kategoriji?
– Kakvi trenuci! To je svetinja, čast i nikad neću odustati od borbe za nacionalni dres. Debitovao sam u prijateljskom meču protiv Makedonije.
Voljni momenat je nešto sa čime si izlazio na megdan povredama, nepravdi, vremenu koji često i nije bio tvoj saveznik, može li volja da te odnese do mnogo gledanijih i popularnijih liga?
– Borac sam. Imam 27 godina, optimizam me nikada ne napušta, čak ni onda kada sam muku mučio sa povredama. Zašto bi onda danas bilo drugačije.
Tvoja pozicija traži kompletnu fudbalsku obrazovanost. Ko je najbolja „desetka“, koja je imala ,,oči i na leđa“?
– Sidorf, definitivno, mada je i Pirlo legenda.
Očekivala sam Pirla ispred Sidorfa?
– Brži je Sidorf, sve radi u pokretu, bukvalno ga ima po čitavom terenu, asistira, pogađa, krade lopte, kompletan igrač.
Šta misliš ko će osvojiti titulu LŠ?
– Bajern, za nijansu je bolji od Borusije. Nedavno su sa drugim timom izborili remi u Bundesligi. Igraju, definitivno, najbolji fudbal.
U iščekivanju smo derbija Zvezde i Partizana, odlučuju o tituli, interesantno jer i crnogorski reprezentativci nastupaju za „vječite“. Ko će slaviti?
– Volio bih da Zvezda osvoji trofej, mada je Partizan od starta u prednosti. Biće zanimljivo, svakako, odgledati i ovaj derbi.
Bez rasipanja, za solidan život
Ne zarađuju svi kao Mirko i Stevan, ali može li se, ukoliko se ne rasipa, od ugovora u Albaniji, regionu ili zemljama istočne Evrope, zaraditi za miran, penzionerski život?
– Nijesu to milionski ugovori, a jedan je Stevan i Mirko. Ukoliko se povede računa, ako se ne rasipa na bijesna kola i na ostale prolazne stvari, može se solidno živjeti, ali sigurno poslije prestanka igranja fudbala, neću stati, uploviću u trenerske vode.
Svetinja Crna Gora
Reprezentacija je svetinja, kako i na koji način odjekuju igre „sokola“?
– To je posebna priča. I nama, koji nijesmo u reprezentativne akcije, cijena raste, jer smo iz Crne Gore koja je hit, tako Evropa priča. Ovo što su uradili momci je senzacija, ostalo je još malo, a duel sa Ukrajinom je jedan u nizu i siguran sam da momke neće odvući važnost meča i atmosfera u neki drugi pravac.
Tri loma do 20. godine!
Tri puta je nogu lomio Ivan Delić i to sve do 20. godine. Posljednji put u meču protiv Hajduka iz Splita.
– Noćna mora za sportistu su povrede, usporavaju na svakom planu, a mene je neki maler tjerao, i nakon toga. U Mađarskoj sam se povrijedio, a najsmješnije je da sam desetak dana pred svadbu, u prijateljskoj utakmici sa Grbljem, dobio udarac, da sam jedva stajao. Mislio sam, kakav maler, uoči svadbe, ali na kraju je dobro ispalo.
Tenis, šetnja…
Hoće li Ivan imati vremena kada beba dođe na svijet da se rekreativno bavi tenisom?
– Zaista volim tenis, odigram i ponekad mali fudbal, ali i izbjegavam često, jer se plašim povreda. Jedva čekam da se beba rodi, a do tada uživam u šetnji sa bratanićem.
Drugačiji fudbal
Ko je bolji Mesi ili Ronaldo?
– Često se našalimo u društvu i kažemo: Mesi i Ronaldo igraju nešto drugo, a mi igramo fudbal. Definitivno su njih dvojica najbolji na planeti, oni su dali više golova na utakmicama, nego neki na treninzima!
Izvor: Pobjeda
