Olimpijske igre koje je 1916. trebalo da organizuje Berlin ne samo da nijesu održane, već Njemcima na narednim, 1920. u Antverpenu nije bilo ni dopušteno da se takmiče.
Razlog svi znaju – bili su na „pogrešnoj“ strani Prvog svjetskog rata zajedno sa Austrijom, Mađarskom, Bugarskom i Turskom, koji su takođe dobili zabranu učešća na kongresu Međunarodnog olimpijskog komiteta 1919. godine.
Istovremeno je odlučeno da organizaciju sedmih Olimpijskih igara dobije Antverpen, u znak saosjećanja prema velikom stradanju belgijskog naroda tokom Velikog rata, najvećeg oružanog sukoba koji je čovječanstvo do tada doživjelo.
Uprkos stradanju više od 40 miliona ljudi, na više kontinenata, baron Pjer de Kuberten, prvi predsjednik MOK-a, odmah je po odlaganju municije počeo da radi na obnavljanju olimpijskog pokreta. Uz pauzu od osam godina, Igre su nastavljene, čak su doživjele neke novine i unapređenja.
U Antverpenu se tako prvi put na jarbolu zaviorila olimpijska zastava sa pet krugova, a prvi put u istoriji je položena olimpijska zakletva. Uradio je to belgijski vaterpolista Viktor Boin – u ime svih učesnika Igara. On je u zakletvi obavezao takmičare da se na fer i sportski način bore za medalje.
Zakletva je i pomogla da na ovim i svim narednim Igrama bude manje „prevara“ i smisalica, koje su često korišćene u prošlosti, poput vožnje automobilom duž maratonske trake, ili trčanja raznim prečicama…
Na svečanoj ceremoniji otvaranja organizatori su u nebo pustili jato golubova – prve poslijeratne „Igre mira“ mogle su da počnu.
Kraljevina Jugoslavija učestvovala je po prvi put na Olimpijskim igrama, tako što je u Antverpen poslala fudbalsku reprezentaciju. Ona je doživjela dva poraza, od tada moćne Čehoslovačke (7:0) i Egipta 4:2. Čehoslovaci su lagano stigli do finala, ali su u 38. minutu utakmice za zlato napustili teren, smatrajući da je sudija otvoreno stao na stranu domaćina, Belgije. Čehoslovaci su diskvalifikovani – nijesu čak ni dobili srebrnu medalju.
Igre u Antverpenu, kada su u pitanju pojedinačni sportovi, obilježio je proslavljeni italijanski mačevalac Nedo Nadi, koji je osvojio pet zlatnih medalja. Dugo je to bio olimpijski rekord, sve dok se pola vijeka kasnije, na Igrama u Minhenu, nije pojavio američki plivač Mark Špic.
Ukupno 29 nacija učestovalo je na ovim izdanja Olimpijskih igara, a iako su Amerikanci ponovo vodili glavnu riječ kada su u pitanju medalje, primat u atletici uzeli su im Finci, što se smatralo senzacijom.
I to najviše zahvaljujući slavnom dugoprugašu Pavu Nurmiju, koji se u Antverpenu predstavio svjetskoj javnosti, podarivši Finskoj tri zlatne i jednu srebrnu medalju. Pobijedio je u pojedinačnim trkama na 10.000 metara i kros kantriju, u kojem je osvojio i timsko zlato. Nurmi, kojeg su zvali i „leteći Finac“, sa ukupno devet zlatnih i tri srebrne medalje i dan-danas spada u najuspješnije takmičare na Olimpijskim igrama ikada.
Igre u Antverpenu, barem geografski, pamte se i kao prve u istoriji koje su organizovale dvije zemlje, s obzirom na to da je takmičenje u jedrenju održano i u holandskim vodama, a ne samo belgijskim.
Za sportove na vodi vezana je i jedna zanimljivost – Amerikanac Djuk Kahanamoku, koji je odbranio zlato iz Stokholma osam godina ranije u trci na 100 metara slobodnim stilom, osim po olimpijskim medaljama ostao je upamćen i kao utemeljivač surfa.
U Belgiji je zablistao i američki veslač Džon Keli, koji je istog dana osvojio zlata u skifu i u dublu. Njega je ubrzo prevazišla njegova kćerka, ali ne u sportu, već po popularnosti – u pitanju je, naime, legendarna glumica Grejs Keli, princeza od Monaka. Džon Keli, iako Englez, nastupao je pod američkom zastavom. On se nekoliko mjeseci prije početka Igara odrekao engleskog državljanstva jer mu organizatori tada najprestižnije veslačke trke, Kraljevske regate Henlej, nijesu dali dozvolu da učestvuje jer je bio zidarskog porijekla.
U Antverpenu je granicu pomjerio i Šveđanin Oskar Svan, koji je osvojio šestu i posljednju olimpijsku medalju. Tog ljeta 1920. imao je 72 godine i 279 dana – teško da će se ikada pojaviti stariji olimpijski pobjednik.
Amerikanci su bili dominantni kada su u pitanju osvojene medalje (41 zlatna, 27 srebrnih, 27 bronzanih), iza njih su bili Šveđani (19 zlatnih, 18 srebrnih, 24 bronzane), potom Britanci (15 zlatnih, 15 srebrnih, 13 bronzanih medalja), a zatim Finci i domaćini Belgijanci.
Rubriku “U susret Tokiju” čitajte na sajtu Crnogorskog olimpijskog komiteta
