Airball.me je blog posvećen košarci, a nastao je kao plod tri zaljubljenika u NBA ligu. U početku smo pisali malo više, naiđu periodi kad nas nema puno, ali smo prisutni uvijek, pratimo, gledamo, a i ponešto napišemo s vremena na vrijeme. Ni publika nije velika, par atraktivnih tekstova je imalo par hiljada pregleda, što spada u nivo statističke greške. Ostalo – samo vjerni fanovi i prijatelji. Do sada, nikada nismo “iskakali” u neki drugi sport, ne zbog ograničenja ili zabrana, već zato što nije postojalo ni interesa, ni volje, ni prilike. Međutim, pravo je vrijeme da napravimo izuzetak i da naše čitaoce bolje upoznamo sa jednom ekipicom iz Crne Gore, koja je napravila nevjerovatan podvig, koji sigurno nije dovoljno ispraćen u domaćim medijima, vjerovatno dijelom zbog atraktivnosti sporta, a dijelom i zbog površnog posmatranja određenih stvari. Nego, možda drugi put o tome…
Gorepomenuta ekipa se prethodnog vikenda uputila u Barselonu, kako bi članovi iste učestvovali u trci poznatoj pod imenom “Ironman”. Za neupućene, u pitanju je triatlon, ali sa velikim distancama – 3.8 km plivanja, 180 km vožnje biciklom i 42 km trčanja (maraton). Dobro ste pročitali – “tri zarez osam”, “sto osamdeset” i “četrdeset dva”. Odjednom. Jedno za drugim. Palo je tu i nekoliko crnogorskih rekorda, imamo i prvu ženu (Ironwoman) iz Crne Gore, jedan od takmičara zamalo nije otišao na Svjetsko prvenstvo… Ali da se ne bavimo detaljima, mislim da je običnom čovjeku teško shvatiti kakva čelična (iron) disciplina i volja je potrebno za ovako nešto. Pogotovo kada su i same pripreme bazirane na unutrašnjoj volji, sopstvenom finansijskom trošku i odricanju od mnogo drugih stvari – porodice, prijatelja, filmova, knjiga i zabave. Ali su svi izričiti – vrijedilo je.
U knjizi Daglasa Adamsa – “Autostoperski vodič kroz galaksiju”, ljudi su postavili filozofsko i egzistencijalno pitanje superkompjuteru zvanom “Duboka misao” – Koji je konačni odgovor na život, svemir i sve ostalo? Kompjuter je dumao 7 i po miliona godina i na kraju dao odgovor – 42. Ni danas nije poznata simbolika tog broja, autor tvrdi da je slučajan broj u pitanju, ali nije isključeno da su ovi ljudi, dok su trčali baš ta četrdeset i dva kilometra (nakon plivanja i bicikla), mislili o odgovoru na život, svemir i sve ostalo. Ili se pitali – šta će meni sve ovo? U jedno sam siguran, kada uložiš ovakav mentalni i fizički napor i kada uspiješ u svemu tome, glava ti je mnogo ispred i znaš da možeš mnogo.
Nego, da ne duljim, najbolji naš triatlonac i crnogorski rekorder, Dušan Milošević je napisao detaljno svoje impresije, a ispod je tekst koji prenosimo integralno. Njemu i ostalima iz čelične ekipe (Dragan Jovanović, Saša Radenović, Danko Dragović, Goran Daničić, Mladen Ilić, Bojan Mitrović, Žana Pavićević, Draško Milić, Emile Mabita) sve čestitke.
piše: Dušan Milošević (FB)
Evo poslije trećeg odrađenog Ironman-a konačno ću napisati izvještaj sa trke.
Tri su razloga zbog kojih ću pamtiti Ironman Barcelona 2018 god. Prvi je taj što je moja porodica postala četvoročlana u toku samih priprema za Ironman, drugi razlog je moje lično dostignuće tj. rezultat koji sam postigao, a treći je dostignuće cjelokupne grupe, tačnije nas 10 iz Crne Gore koji smo uspješno završili Ironman u Barceloni.
Protekla godina za mene je bila prilično izazovna sa stanovišta slobodnog vremena koje sam morao opredijeliti za treninge. Moja supruga i ja dobili smo prije tri mjeseca našu drugu ćerkicu Luciju, pa su treninzi i organizacija istih morali biti optimalni za vrijeme koje sam imao na raspolaganju. Ovo je moje treće Ironman takmičenje u tri godine i specificno je i po tome što sam ove godine sam sebi bio trener. Sve je to rezultiralo mojim najboljim vremenom ikad, al ipak nedovoljno dobrim da se plasiram na svjetsko prvenstvo, a bio sam blizu. U neku ruku kao i da mi je drago što sa moje šeste pozicije u starostnoj grupi 30-34 nijesam otisao, jer…. Zapetljao bih se da počnem da objašnjavam zašto, al nije mi žao sačekati na boljeg sebe.
Što se tiče same trke, krajnje neobični vremenski uslovi vladali su na plivanju pa i na biciklu tog jutra u Barseloni. Nikad ranije nijesam bio u prilici da treniram a kamoli da se takmičim po takvim talasima. Sigurno me plivanje po takvim vremenskim uslovima koštalo da izgubim par minuta, ali svi takmičari tog jutra bili su u istoj situaciji. Pored svega znao sam da mogu da odradim dobru trku, pa sam smireno i strpljivo radio jednu po jednu disciplinu. Plivanje sam završio za jedva malo manje od 60min. Što obzirom na sve i nije toliko loše. Kad je biciklo u pitanju, ostaće upitno što bi bilo da sam i drugi krug bicikla odvozio makar kao prvi(drugi krug je bio sporiji 4 minuta) i da Ii bih u tom slučaju imao dobro trčanje.(bajk 4h54min, staza duža za 2km, prosječna brzina 37.1km/h) Ukupno gledano, mišljenja sam da sam bio blizu maksimuma mojih trenutnih mogućnosti tako da nemam za čime da žalim. Na trčanju prilično lagano prvih 15-tak kilometara, puls ispod 150rpm, ritam ispod 4min15sek po km. Međutim na 17-18. kilometru trčanja, počinje kriza. Sljedeća okrepna stanica prelazim na kolu(coca-cola) i stvari se vrlo brzo popravljaju. Više ne gledam ni na puls ni na brzinu, sve je po osjećaju, a osjecaj je dobar i vrlo lako mogu ali neđe se pribojavam jačeg tempa jer je maraton uvjek neispitan teren. I dalje ne mogu da vjerujem kako dobro sam trčao poslednjih desetak kilometara, ali ako sam u nekom od ova tri sporta imao konstantnost praktično cijelu godinu unazad, onda je to bilo trčanje. Dakle, pretrčan maraton ukupno za 3h5min ili ti tempo 4:24 min/km.
Konkurencija u mojoj starosnoj kategoriji bila prilično jaka. Poređenja radi, prva tri takmičara iz moje starosne kategorije bili su među prva četiri ukupno, ukoliko bi objedinili sve starosne kategorije. Ispostavilo se da sam sa ostvarenim vremenom bio šestoplasirani. Nedostajalo mi je 7 minuta za treću poziciju koja je u mojoj grupi vodila na svjetsko prvenstvo. Mali kuriozitet je to što bih sa mojim vremenom u kategoriji 35-39god(kategorija u kojoj ću se tamičiti naredne godine) bio četvrtoplasirani i išao bih na Konu. Konačno vrijeme od 9h4min i 44sekunde je nesto što sam znao da mogu, po ovoj ipak ne tako brzoj bajk stazi u odnosu na prethodne godine.
Zadovoljan sam i srećan zbog uspjeha svih iz naše crnogorske Ironman “delegacije” koji su završili trku. Većini sam bio trener tokom cjelokupnih priprema, koje su trajale punih 9 mjeseci, sa naravno jakom sportskom pozadinom svakog ponaosob. Svi smo bili fokusirani na treninge tako da sam znao da rezultat neće i ne može izostati. Rekao bih da na naše rezultate i posvećenost tokom cjelog pripremnog perioda svako pojedinačno jeste i mora biti ponosan. Kroz lični primjer svakog od nas, našim najbližima pa onda i užoj i široj zajednici, pokazali smo da ništa u životu nije nedokučivo i da su granice našeg fizičkog i mentalnog upravo u volji i težnji savladavanja naizgled nemogućeg. Malo mi je nepravda jer ni mene niti bilo kog drugog iz grupe, nikad niko od sportskih novinara u Crnoj Gori nije kontaktirao kako bi napravio intervju. Ako ovo neko od njih pročita neka znaju da se lakše popeti na Mount Everest nego ljudski se pripremiti i na način na koji je većina nas, završiti Ironman. Nego od zajednice u kojoj živimo ništa me više ne čudi, al opet mi je drago što htjeli mi to da priznamo ili ne svojim ličnim zaslugama i načinom na koji volimo i percipiramo sport, polako mijenjamo iskrivljene vrijednosti.
Ono što mi je primarno na ličnom sportskom planu je da u periodu od nekoliko narednih sedmica zaliječim tetivu sa kojom se mučim poslednjih pola godine. A što se tiče planova za narednu godinu, teško je u ovom momentu reći dosta je bilo, ili pak reći napraviću pauzu od godinu, dvije. Postati najbolja varijanta sebe može se jedino kroz konstantan rad, i teško da ću ikad u životu biti na nivou na kojem sam sad a sa kojeg je lakše i brže nastaviti i doći do konačnog maksimuma ili makar ispipati i ispitati sve svoje potencijale. Svakako nikad više neću imati 34 godine, a nepisano je pravilo da je upravo četvrta decenija period u kome je ljudski organizam najizdržljiviji. Ironman je ništa drugo do sport izdržljivosti, najteži jednodnevni, tako da je sad pravo vrijeme da se pruži, htijedoh reći maksimum, al ustvari prava riječ je optimum u trenažnom procesu. Ako bude mogućnosti, planiram da iduće godine odradim dvije Ironman trke. Sve sa težnjom i ciljem da svoje performanse podignem na veći nivo. Nastavljam brzo tamo đe sam stao u nadi da će sve u krajnjem rezultirati boljim plasmanom na sljedećim trkama. Svjestan sam da moje plivanje i biciklo zahtijevaju temeljniji pristup, koji će pored ostalih finesa zahtijevati od mene da izmislim makar 5 ekstra sati za trening na neđeljnom nivou. Takođe, svjestan sam da moj organizam može da prihvati kvantitativno veći obim treninga, i spreman sam za nove vremensko organizacione varijante, tako da pomjeranje kazaljke tačnije podešavanje alarma za 5 ujutru izgleda kao najjednostavnije riješenje.
Eto. Hvala svima, Pišemo se.
