Milka Bjelica je rođena u Beogradu koja je do polaska u osnovnu školu živjela kod babe u Pljevljima, a kasnije je do svoje 11 godine u tom gradu provodila svoje ljetnje i zimske raspuste, sve dok je 1994 godine Ciga Vasojević nije izdvojio kao najtalentovaniju djevojčicu u svom uzrastu i priključio je kadetskoj selekciji Jugoslavije. Tada su za Milku raspusti završeni, a počela je bogata reprezentativna karijera koja je obuhvatila igranje za Jugoslaviju, SCG, i nakon odvajanja, Crnu Goru.
Ona je za intervju pričala o svojoj klupskoj i reprezentativnoj karijeri, o situaciji u ženskoj košarci, kao i o stvarima na kojima treba poraditi kako bismo formirali što veći broj kvalitetnih igračica.
Zahvaljujući kome si počela da se baviš sportom i kada i gdje si napravila prve košarkaške korake?
“Tata je kao veteran jednom nedeljno rekreativno išao na košarku i sa sobom je vodio mene i brata koji smo trčkarali oko terena dok je on igrao. Tada su jugoslovenski reprezentativci, naročito igrači Partizana, harali Evropom i svijetom, pa su se te utakmice sa uzbuđenjem pratile u našoj kući. Sve u svemu, košarku nisam mogla izbjeći. Ovim sportom sam počela da se bavim 1994 godine u Crvenoj Zvezdi, kada se još uvijek osjećala atmosfera evropske dominacije u ženskoj košarci, što je uticalo da veliki broj djevojčica počne da trenira u nadi da će jednog dana obući dres prvog tima crveno-bijelih, i da će u njemu osvajati medalje”.
Tokom bogate karijere promijenila si veliki broj klubova. Koji grad i zemlja u kojoj si igrala su najbolji za bavljenje košarkom, i za život uopšte?
-“Da, igrajući košarku imala sam priliku da prođem skoro cijelu Evropu. Najduže sam se zadržala u Italiji, ali moram priznati da mi je bilo najljepše u Španiji, i za život i za košarku”.
Odrasla si u sportskoj porodici. Ti i brat ste košarkaški reprezentativci Crne Gore, dok je sestra uzdanica srpske odbojkaške reprezentacije. S obzirom da si rođena i odrasla u Beogradu, kako to da si odabrala crnogorsku selekciju i šta crveni dres za tebe predstavlja?
“Moja je vjerovatno najpopularnija sportska porodica iz koje su troje djece uspješni reprezentativci. Ja sam prva donijela odluku da nastupam za CG, poslije poziva tadašnjeg menadžera nacionalnog tima i moje nekadašnje kolegenice u reprezentaciji Jugoslavije 1999 godine, Jelene Mirković. Jelena me pozvala nakon što me je selektor Srbije Jovica Antonić, bez objašnjenja, izostavio sa šireg spiska za Evropsko prvenstvo (bila sam najbolja igračica kvalifikacija) i takođe, znajući da su mi roditelji iz Crne Gore, i da sam emotivno vezana za istu državu. Odluku sam donijela bez mnogo razmišljanja. Znala sam da biram možda teži i duži put jer smo krenule od B divizije, ali sam smatrala da imamo kvalitet da se izborimo za A diviziju i osvojimo neku od medalja, i sigurna sam da sam napravila pravi izbor.”
Učestvovala si u gotovo svim važnijim akcijama naše seniorske ženske selekcije. Šta je po tebi glavni razlog što na velikim takmičenjima naše dame ne uspijevaju da u potpunosti iskažu sav kvalitet koji posjeduju?
“Jeste, učestvovala sam u nastanku reprezentacije, kao i na posljednjim Evropskim prvenstvima. Ne mogu da opišem kakav je rezultat naša selekcija mogla da napravi na oba šampionata, ali na kraju sve može da se sažme u jednu riječ – šteta. Meni je sve veoma teško palo, jer sam iz ” stare škole”, kada se za uspjeh smatralo osvajanje medalje ili plasman na Svjetsko prvenstvo ili Olimpijske igre i kada nije bilo važno da li nas je 2 miliona ili 400 hiljada, već je bilo važno da li si dorastavo velikim stvarima ili nisi.”
U Crnoj Gori ženska košarka nije previše popularna. Šta je glavni razlog tome i šta je potrebno da se uradi da bi ženska košarka dostigla nivo popularnosti rukometa?
“Ženska košarka generalno gubi na popularnosti, ali ipak se još svuda igra. Sve je manje ženskih klubova i škola košarke. Pored Željka Vukićevića nema ni mnogo trenera koji se bave mladim igračicama. Neophodno je da reprezentacija uzme neku medalju ili se plasira na Svjetsko prvenstvo ili Olimpijadu kako bi se stvari počele mijenjati. Crna Gora je mala država, uz prave želje i ciljeve nije teško promijeniti neke tokove. Takođe je bitno staviti akcenat na razigravanje mladih košarkašica u reprezentativnim akcijama u narednim godinama, kako bi stasale i ne bi se gubile sa košarkaških mapa, kao što je to bio slučaj do sada. Igrač se postaje na terenu, igranjem, griješenjem i žestokim radom sa vrhunskim stručnjacima.”
Koji su tvoji planovi kada je ova sezona u pitanju i koje su tvoje ambicije za budućnost?
“Uvijek imam najviše ciljeve, ove sezone to su ulazak u Top 8 Evrolige i osvajanje češkog prvenstva i kupa sa mojim timom USK Pragom, a za dalje ”o tom potom.”
Koja je tvoja poruka djevojčicama koje žele da se bave košarkom, ili sportom uopšte?
“Djevojčicama poručujem da ne odustaju od svojih snova, čak i kada im kažu da nisu dovoljno dobre, jer ipak u sportu kao i u drugim životnim sferama upornost i vrijedan rad je ono sto im omogućava da budu najbolje .”
Kosarka.me
