Ove godine obilježava se 60 godina otkako je osvojen najviši vrh na svijetu Mont Everest. Prvi koji su se popeli bili su Edmund Hilari iz Novog Zelanda i šerpas Tenzing Norgaj. Prvi Crnogorci koji su osvojili najviši vrh svijeta 2010. godine bili su članovi PSK Javorak – Đorđije Vujačić, Marko Blečić i Drago Vujačić.
“Crnogorski planinari na krovu svijeta”, “Pao i Mont Everest”, “Gorski vukovi nikšićkog Javorka”, “Ponos veći od Everesta”, samo su neki od naslova članaka koji su pisani o članovima Planinarskog društva “Javorak”. Povodom jubileja osvajanja Mont Everesta, razgovarali smo sa Dragom Vujovićem, članom planinarsko-smučarskog kluba “Javorak”. Za sajt Reprezentacija.me priča koliko su trajale pripreme za osvajanje Mont Everesta, kao i to da je na Mont Everestu jeo pršutu, a uveče sanjao koka kolu, ali i ističe da država ne ulaže u planinarenje.
Zajedno sa tobom na Mont Everest su se popeli Marko Blečić i Đorđije Vujičić. Ko se prvi popeo na vrh?
Prvi se popeo Marko, pa Đoko, pa ja. Svi u razmaku od 20 minuta. Do poslednjeg uspona ka vrhu najbitniji je timski rad. Onda se na 8300 metara nadmorske visine, razdvajamo, idemo svako sa svojim šerpasom. Neko zbog hladnoće ide malo brže. Svi smo jednako fizički spremni,ali tempo hoda zavisi od toga kako se čovjek osjeća u tom trenutku.
Koliko vremena ste se zadržali na vrhu?
Oko 10 minuta. Mnogo je hladno. Bitno je da se napravi makar jedna fotografija, da bi ljudi, vojni činovnici, koji nam ovjeravaju licencu imali dokaz da smo bili na vrhu. U odnosu na tu fotografiju oni ocjenjuju da li ste bili na vrhu ili ne. Fotografija je jedna vrsta dokaza, jer su česta falsifikovanja.
Na šta ste prvo pomislili pošto ste se popeli na vrh?
Prvo sam pomislio da sam uradio veliku stvar. Pomislio sam, naravno, na familiju. Kad sam se na vrhu sreo sa drugom dvojicom i vidio da su u dobrom stanju, da imaju dosta snage za povratak, za koji je potrebna velika snaga i koncentracija, bio sam srećan. Nismo imali previše vremena i odmah smo razmišljali kako da se što bezbjednije vratimo. Poradovali smo se jer smo odradili sve kako treba.
Pretpostavljam da je uspon bio težak, kao i pripreme. Koliko su trajale pripreme i iz čega su se sastojale?
Četri godine su trajale naše pripreme. Sastojale su se od kondicionih treninga koji su odrađivani na crnogorskim planinama. Oni su se sastojali u tome da pješačite što duže sa što težim rancem na sebi. Visinske pripreme su odrađivane, prvi dio u francuskim i italijanskim Alpima, a drugi dio i glavna, završna faza, u Argentini, na Andima, gdje smo popeli na najviši vrh južne hemisfere, Akonkagvu. Zatim smo išli na ekspediciju “Everest 2009” koja se završila neuspješno po nas, zbog jako lošeg vremena. Nismo bili u mogućnosti da odradimo sve što se od nas očekivalo.
S obzirom na takav fizički napor i klimatske uslove u kojima ste boravili, čime ste se hranili? Da li si nosio pršutu?
Jesam, nosio sam pršutu i naš domaći sir. To mi je bilo najslađe da pojedem. Jeo sam na 8300 metara nadmorske visine što nijedan doktor ne bi preporučio. Koka kolu ne volim pretjerano, ali tamo sam je uveče sanjao i jedva sam čekao da svane i da je popijem.
Koji vam je bio najteži uspon?
Definitivno Mont Everest. Marko Blečić i ja smo išli na Everest 2 puta, a Đoko 3 puta. On je išao 1996., 2009. i 2010. godine. 1996. godine mu je falilo 44 metra do vrha, pa je morao da se vrati dva puta na popravni. Za dvije godine bili smo 6 mjeseci na Tibetu gdje su uslovi za boravak nikakvi. Sve je to veoma naporno, plus uspon na vrh i povratak sa vrha.
Da li se i koja takmičenja organizuju u planinarskim disciplinama? Postoje li takmičenja reprezentacija?
Postoji. Orijentiring je grana planinarstva, a ski orijentiring je podgrana orijentiringa koje treba 2014. godine da se uvrsti u kandidaturu za Zimske olimpijske igre. Postoje i sportsko penjanje i alpinizam. Postoje i druge discipline kao što je planinarski maraton, skijanje. U našem klubu postoji i skijaška sekcija, čiji je član Bojan Kosić, prvi Crnogorac na Zimskim olimpijskim igrama u Vankuveru 2010. godine.
U kojim disciplinama je aktivna naša reprezentacija i koliko je uspješna?
Veoma nadarene takmičare imamo u sportskom penjanju. Naš član, Vojkan Todorović, je prvak Balkana u sportskom penjanju. Svake godine na takmičenjima osvoji se po neka medalja. Nedavno, na međunarodnom takmičenju koje je održano u Mostaru, Vojkan je bio prvi.
Koji su najveći uspjesi naših planinara?
U istoriji crnogorskog planinarstva sve značajnije rezultate ostvarilo je naše planinarsko društvo. 1962. godine smo kao prvi Crnogorci osvojili Mon Blan. Naši članovi su 1965. godine osvojili kanjon Nevidio, poslednji osvojeni kanjon Evrope. 1981. godine smo se popeli na najopasniji vrh u Evropi, Materhorn. 1987. godine smo osvojili Akonkagvu. Vrhunac uspjeha je osvajanje najvisočijeg vrha na svijetu, čime smo zaokružili bogatu istoriju našeg kluba.
Kako objašnjavate činjenicu da na tako malom prostoru imamo toliki broj uspješnih sportista?
Mi smo bogom dani za sport. Jeste da je mala nadmarska visina na kojoj živimo, 600 metara, u odnosu na šerpase koji žive na 4300 metara, ali to ne smeta da budemo uspješni u planinarenju, alpinizmu. Kao i u fudbalu, kosarci, vaterpolu. Mi smo sportska nacija. Gdje god da učestvujemo možemo da damo maksimum i da se predstavimo u najboljem svijetlu, samo kad imamo volje za rad. Drugi treba da prepoznaju našu želju i volju i podrže naš rad i trud.
Vidjeli ste i osvojili velike i poznate planine širom svijeta. Koliki je potencijal naših planina za razvoj turizma i gdje je naša prednost, odnosno mana?
Odmah ću na mane preći, jer to mi uvijek upada u oči. Gdje god da krenem, bilo koji naš nacionalni park da posjetim,shvatim da je malo ljepota kao što posjeduje Crna Gora. Imamo prelijepe planine, obalu nevjerovatnu, rijeke, takođe, nevjerovatne, znači, imamo sve preduslove da budemo poznata turistička zemlja, ali ljudi koji se bave turizmom nisu našli sistem da uvežu sve to, da zaposle ljude koji su kvalifikovani za vođenje grupa i ljude koji su kvalifikovani za dovođenje stranih turista kod nas.
Imamo mnogo planina, tako da imamo i uslova za planinarenje. Koliko se ulaže u planinarenje?
U planinarenje se ne ulaže ništa. Ulaže se individualno, klubovi rade koliko mogu. Mi smo, lično, povezani sa prijateljima sa Cetinja, sa izviđačkim odredom i često pravimo ture, pravimo pripreme za razne akcije koje nam slijede, tako da se svi oslanjaju individualno. Pomoć nemaju od saveza, nemaju od države, nego moraju individualno da traže načine kako da lakše odrade svoje projekte.
Koje veće planinarske ture se održavaju u Crnoj Gori?
Svakog vikenda negdje se organizuju planinarske ture, nebitno dal’ to radi moj klub ili neki drugi, uvijek kad je neko raspoložen za šetnju može da nađe destinaciju koja mu odgovara i ljude koji će da ga vode. Uvijek ima nešto. 1. maja počinje sezona planinarskih tura, kad se ide na planinu Vojnik, koja je u blizini Nikšića. Tu dolaze svi crnogorski planinari i tada je otvaranje sezone jer se tada povukao snijeg i može da se ide na vrhove. Takođe, postoji i 5-6 memorijala.
Koliko je planinarenje zastupljeno kod omladine?
Omladini je potrebno dati elan, podstrek za rad, u bilo čemu, u bilo kojem sportu. Mi se stalno trudimo da našu omladinu za rad i upornost nagradimo nekim turama. Na primjer, mi smo za članove našeg kluba koji su osvajili medalje na raznim takmičenjima, našu srednju generaciju, organizovali prolaz kroz kanjon Nevidio. Na neki način morate da održite to članstvo jer bez truda starijih ljudi i snage omladine nema ni kluba ni opstajanja. Opet, najveći akcenat mora da se stavi na podmladak u klubu. Bez djece, ni u jednom sportu, nema života i ne može nijedan sport, nijedna organizacija da opstane ako nema podmlatka. Iz podmlatka sve ide.
Od svih pogleda sa visina, koji vam je najljepši, najupečatljiviji?
Kad smo se popeli na Everest bio je mrak, tako da nismo mogli puno toga da vidimo. Akonkagva je prostranstvo. Andi su ogromni, puno šiljatih vrhova je tamo i to impresionira svakog ko se popne na vrh. I kod nas, tu su vrhovi preko 2000 metara nadmorske visine, pa je vidik ogroman i to ispunjava svakog čovjeka.
Da li biste rizikovali život za 20 metara, koliko vam nedostaje do vrha?
Ne. Mojoj trojici kolega je 1996. godine falilo 44 metra do vrha, ali su zbog lošeg vremena odustali, ispravno postupili i vratili se. Njima je trebalo oko sat vremena do vrha i sat nazad, pa bi nevrijeme naišlo i oni se ne bi mogli izvući sa planine. Da su nastavili uspon, ne bi bili živi.
Bavite li se jos nečim, pored planinarenja?
Ja sam profesionalno zaposlen u službi za zaštitu spašavanja u Nikšiću, tako da najveći dio vremena provodim u planini, gdje sam angažovan kao spasilac sa visina i dubina.
Reprezentacija.me
