“Dejan Savićević i Miloš Milutinović su dva najdarovitija igrača u jugoslovenskom fudbalu. Jedina dva igrača koja su na vrhuncu moći mogla da budu broj jedan na svetu. Zašto samo njih dvojica?”, pita se u knjizi “Samo bogovi mogu obećati” Božo Koprivica. A onda i odgovara:
“Zato što su sve radili u pokretu, u brzini. Njihov dribling bio je uvek prema napred, prema golu. Imali su silovit dribling telom: kao vidra, kao jelen, kao ris. Zato što su imali strašno osećanje prostora, tačan, blag pas. Pas kao kineski akvarel i pas preko pola, pola i više terena, kao talas i čist kao pučina u podne. I zato što su bili veliki strelci. Savićević je gotovo uvek posle driblinga išao na šut. Kakva je to uznemirujuća glad za golovima. Golovi uvek lepi za oko. Uzbudljivi, katarzični.”
Kažu da Dejana Savićevića u Milan nije doveo trener, nego vlasnik i predsjednik kluba. Na primjedbe onih koji su ga ubjeđivali da, prije konačne odluke, ipak dobro razmisli o tome da li je baš Savićević ta Milanova idealna desetka, Silvio Berluskoni je imao spreman odgovor:
“Možda ste u pravu, možda bi trebalo da razmislim… Ali, znate, kada Savićević igra, na stadionu se, sama od sebe, upale sva svjetla; čim izađe, pada mrak.”
Tako je budući Il Genio stigao u Milan.
Nakon briljantne fudbalske karijere i ne baš uspješnog eksperimenta na mjestu selektora reprezentacije Srbije i Crne Gore, Dejan Savićević na čelo crnogorskog fudbalskog saveza dolazi 2001. Za razliku od fudbalskih saveza zemalja bivše Jugoslavije koje godinama potresaju brojni skandali, Geniju je nekim čudom ipak uspjelo da tako nešto izbjegne.
“Poslije raspada državne zajednice Srbija i Crna Gora, imali smo sreću da se sa Fudbalskim savezom Srbije raziđemo prijateljski; podijelili smo se onako kako smo se i dogovorili: sedamdeset i pet procenata njima, dvadeset i pet nama”, kaže Dejan Savićević. “Pored toga, za razliku od Srbije, kod nas nema rasipanja; sve je racionalno i skromno. Ali, ni mi nijesmo prošli bez lomova: mali smo savez, nedostaje novac, problemi sa igračima, sudijama, smjena Zlatka Kranjčara sa mjesta selektora crnogorske reprezentacije…”
Nakon Kranjčarove smjene, crnogorski mediji su pisali da se miješate u rad selektora, da ste u Fudbalski savez Crne Gore uveli strahovladu…
Ne samo to! Poslije Kranjčarove smjene pisali su i da sam čovjek koji ne može da podnese tuđi uspjeh, da sam zalutao u fudbal… Odakle sam zalutao?! Iz Crnogorskog narodnog pozorišta ili iz Zvezde i Milana. Kada je riječ o Kranjčaru, nijesam jedini koji je sa njim imao problem; na Kranjčara su se konstantno žalili i igrači i ljudi iz uprave. Drugo, nije istina da se selektorima miješam u posao; imaju potpunu slobodu. E, sad, to što razgovaramo o sastavu tima, o strategiji, što traže moje mišljenje… Pa, igrao sam fudbal, ne hokej; valjda znam šta je šta. Ali, tako vam je u malim sredinama: uvijek ćete naći one koji misle da će, omalovažavajući druge, lakše izaći na kraj sa sopstvenom beznačajnošću. Takav smo mentalitet… Znam, tu sam rođen, ovdje započeo svoju fudbalsku karijeru.
Karijeru ste započeli u FK Budućnost?
“Moji fudbalski počeci su vezani za Mladost, mali titogradski klub u koji sam došao 1981, kao petnaestogodišnjak. Prije toga, lopte sam igrao svuda – na ulici, u dvorištu, u školskom igralištu… Uglavnom po neravnom, nesređenom terenu, što mi je kasnije mnogo pomoglo. Zašto? Zato što sam, za razliku od djece koja su igrala na gradskim, uređenim stadionima i igralištima, morao da vodim računa o svakoj nijansi: naučio sam da osluškujem loptu, da je osjetim, da unaprijed predvidim gdje će otići. Sve finte, sve važne driblinge sam naučio na ulici. nastavak Kao trinaestogodišnjak igrao sam sa ljudima koji su od mene bili stariji više nego duplo. A to je posebna škola, znate…”
U kom smislu?
“Tu se kalite. Igrate, iako nemate sudiju koji bi vas zaštitio i svirao vam faul. Ta pozicija nije laka: imate trinaest godina i strašno vas nervira to što vas ostali ne uvažavaju. Tretiraju vas kao dijete, što je u tim godinama strahovito uvredljivo. E, onda gledate da se nametnete. Kako? Ulica vas očvrsne, nauči da uzvraćate udarce; pomogne vam da shvatite da ekipu i publiku ne osvajate samo darom, talentom, nego i bezobrazlukom, jednom dozom drskosti.”
O toj vašoj drskosti na terenu je, ne bez simpatija, pisao i veliki Bogdan Tirnanić…
“Bogdan Tirnanić je bio u pravu: najvažnija lekcija koju sam naučio igrajući ulični fudbal bila je da ću, pokažem li na terenu slabost i nesigurnost, kod protivnika izazvati poriv da me zgazi. Zato se nikada nijesam predavao: krenem i, ako ne prođem jednom, nastavljam drugi, treći put, sve dok ne uspijem… Jeste, bio sam drzak; ali ohol, ohol nijesam bio nikada.”
Ko su bili vaši fudbalski uzori?
“Najviše sam volio Maradonu; prije njega, Vladimira Petrovića Pižona, Antu Miročevića, Safeta Sušića… Imao sam čast da u reprezentaciji Jugoslavije igram sa Safetom Sušićem.”
Igrali ste i protiv Maradone?
“Iako ga nijesam lično upoznao, protiv Maradone sam igrao na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. Pored Pelea, po mom mišljenju, Maradona je najveće čudo u istoriji fudbala.”
Kakav je osjećaj igrati sa “čudom”, sa sopstvenim uzorom?
“Evo, reći ću vam: Budućnost je 1983. od Hajduka u Splitu izgubila 4:1. Iako rezerva, nekako sam uspio da se dočepam klupe i da iz prikrajka posmatram kako se zagrijavaju tadašnje velike zvijezde jugoslovenskog fudbala – Blaž Slišković, braća Zlatko i Zoran Vujović. Nijesam mogao da dišem od sreće i uzbuđenja što sam uopšte došao u priliku da igram sa njima. E, sada zamislite kako je bilo sa Maradonom! Iako sam te 1990. bio već afirmisan igrač, izvinite, u odnosu na Maradonu sam bio tek… Da ne pričamo! Gledao sam ga sa divljenjem. Nevjerovatan, vanserijski talenat!”
Tokom karijere, ko je bio vaš najbolji saigrač?
“Lopta! Kao fudbaler, bio sam izraziti individualac. Više od bilo čega, na terenu sam volio dribling. Dakle, ne mogu da kažem da sam bio neki izraziti realizator; više sam volio da izdriblam jednog, dvojicu fudbalera, da dodam loptu… Kada sve saberete, vidjećete da sam u karijeri imao najviše takozvanih zadnjih pasova.”
Zar gol nije glavni cilj?
“Imate igrače kojima je gol sve; meni nije bio. Živio sam za dribling.”
Šta je dribling?
“Dribling je muški princip, moć; on je najveća čar ovog fantastičnog sporta. Dribling je sredstvo pomoću koga razvaljujete protivnikovu odbranu, način na koji mu pokazujete da ste jači. Tu se vidi majstorstvo. Evo, da vas nešto i naučim: u fudbalu je najvažnije zauzeti poslednjih trideset metara; ako ste majstor, tu pravite višak igrača i stvarate šansu za gol. Ostalo može biti i stvar trenera, strategije i taktike pomoću kojih postavljate sistem igre. Ali, ako u poslednjih trideset metara nemate kvalitetnog igrača koji na određenim pozicijama mora da stvori šansu, koji je sposoban da odigra jedan na jedan, do cilja ćete teško doći… Kao fudbaler, čini mi se da sam imao urođeni talenat za dribling.”
U pitanju je, dakle, talenat, ne vježba?
“A, ne, ne… Dribling imate ili nemate. Neko bi rekao da je u pitanju božji dar; pošto nisam vjernik – dijete sam komunizma – vjerujem da je riječ o majci prirodi. U fudbalu, recimo, možete naučiti da trčite, da taktički napredujete, ali ne možete naučiti dribling, zadnji pas. Pele, Maradona ili Mesi su se rodili sa tim darom. Postoje fudbaleri koji nemaju talenat, ali imaju upornost. To zovem mehaničkim driblingom. Za razliku od Mesija, Kristijano Ronaldo, na primjer, dribla mehanički.”
Šta je mehanički dribling?
“Ako prema protivniku krećete izvodeći fintu i ako pritom ignorišete njegov stav, njegovu emociju ili reakciju, to se zove mehanički dribling. Dakle, nešto ste unaprijed naučili, izvježbali i ne interesuje vas saigrač, doživljavate ga kao sredstvo. E, za razliku od Ronalda, Mesi krene u napad, vaga na lijevu stranu i, ako protivnik to ne prihvati, ne proguta mamac, on pokušava zdesna. Neće da ga pobijedi onamo gdje je ovaj slab, nego tamo gdje je najjači. Hoću da kažem da Mesi prati saigrača, uvlači ga u igru, u nadmetanje, sa njim ulazi u odnos.”
I sami ste bili takav igrač?
“Jesam. Uvijek sam više volio takozvani prirodni dribling; mehanički sam prezirao. Bilo mi je važno da sa protivnikom ostvarim odnos, da gledam kako reaguje; to znači da ga uvažavam. E, sad, dribling je takav: ako protivnika jednom pređete, možete se vratiti na sredinu terena i ponovite fintu. Ni to nijesam volio. Naprosto, ako ste nadmoćni, ako ste bolji igrač, nema potrebe da protivnika ponižavate. Pustite! Publika je dovoljno pametna da i bez tog nepotrebnog javnog poniženja i omalovažavanja može sama procijeniti ko je bolji. Dakle, po mom mišljenju, u driblingu, u zadnjem pasu je uživanje, strast, radost igre.”
Da li kod današnjih mladih igrača prepoznajete tu radost igre?
“Nažalost, danas je u fudbalu sve manje strasti. Ona se možda zadržala samo još na ulici, u malim, provincijskim klubovima…”
Kada ste vi iz svog malog, provincijskog kluba – Mladosti – prešli u Budućnost?
“U jesen 1983; sledeće godine, kao osamnaestogodišnjak, postao sam standardni prvotimac Budućnosti. U početku sam se mučio – tražio sam mjesto u timu, pokušavao da se uklopim; u junu 1986. sam se konačno stabilizovao i počeo da igram na vrhunskom nivou. A sjećam se i svoje debitantske utakmice: Budućnost – Crvena zvezda; oktobar 1983, stadion pun kao šipak. Kada sam dao gol, publika je bila u delirijumu… Bilo je drugačije vrijeme, drugačiji načini života.”
Šta je bilo drugačije?
U Jugoslaviji je sport bio izuzetno važan. Država je o tome vodila računa… I prije nego ću postati ozbiljan fudbaler, još kao dječak, u podne, u ponoć sam znao da izbiflam kompletan sastav Budućnosti, Partizana, Crvene zvezde, Hajduka, Dinama, Veleža, Vardara, Željezničara, sastav reprezentacije. Ma koliko se trudili, danas ćete teško naći dječaka koji bi vam nabrojao tim fudbalske, košarkaške, rukometne ili vaterpolo reprezentacije Crne Gore, ali će vam, bez problema, reći ime nekog i najbeznačajnijeg ministra u crnogorskoj vladi. Kažem vam: sve je otišlo dođavola!
Sa Milanom Živadinovićem na čelu, Budućnost je te 1986. napravila bum. U Splitu smo dobili Hajduka, u Beogradu sa Partizanom i Crvenom zvezdom igrali neriješeno, u Titogradu ređali pobjede. U velikoj Jugoslaviji, u kojoj su ipak postojali neki kriterijumi, Budućnost je te godine bila treća na tabeli. Imali smo i odličan tim: braća Brnović, Leković, Janović, Vlahović, Vujović, Stanisavljević, Pejović, Mugoša, ja… Proglašen sam za otkriće sezone. Moje fotografije su se nalazile na svim naslovnim stranama – od “Ilustrovane politike” preko “Tempa” i “TV Novosti”.”
I, kako ste se nosili sa tolikom slavom?
“Bio sam zbunjen iako mi je imponovalo. Očekujući da se novine za koje sam dao intervju konačno pojave na kiosku, cijele nedjelje od uzbuđenja nijesam oka sklopio. Polako sam postajao nova jugoslovenska zvijezda.”
Kada ste prvi put shvatili da ste postali ozbiljan fudbaler?
“Iskreno, oduvijek sam znao da ću biti fudbaler. U to sam vjerovao.”
A porodica? Je li vas podržavala?
“Otac me je podržavao. Sa službenih puteva bi mi donosio lopte, dresove, kopačke… Nasuprot ocu, majka je uvijek pravila probleme. Tjerala me je da učim, ali je, priznajem, nisam mnogo slušao. Često sam, jureći na treninge, bježao sa časova, pa sam treći i četvrti razred srednje škole morao da polažem vanredno. Negdje 1986, kao standardni igrač Budućnosti, donio sam platu koja je bila veća od ukupne očeve i majčine godišnje zarade.”
Čime su se bavili vaši roditelji?
“Otac je bio jedan od direktora u Željezničko-transportnom preduzeću “Titograd”; majka – službenica.”
Nedugo pošto ste, kako kažete, proglašeni za otkriće sezone, dobili ste ponudu da pređete u Crvenu zvezdu. Da li je tačno da je za vas istovremeno bio zainteresovan i Partizan?
“Ne samo Partizan. Te 1988. sam dobio ponude tri najveća jugoslovenska kluba: Crvene zvezde, Partizana i Hajduka. Hajduk je nudio najbolje uslove, Partizan, iako najuporniji, nikada dovoljno određen i konkretan, dok je Zvezda od prvog momenta igrala otvorenih karata: znali su šta hoće, imali direktnu ponudu.”
Šta je bilo presudno da odaberete Zvezdu?
“Zvezda mi je bila najbliža. A i ljudima iz njihove uprave sam već bio dao riječ. Razgovarao sam sa Milošem Slijepčevićem, predsjednikom Zvezde, i Nastadinom Begovićem, Crnogorcem porijeklom iz Danilovgrada. Često su dolazili u Titograd, donosili mi poklone, mom mlađem bratu dali posao u Robnim kućama “Beograd”.”
Miloš Slijepčević je bio direktor Robnih kuća Beograd?
“Tako je. Mojim prelaskom u Zvezdu, Budućnost je, osim postavljanja reflektora na gradskom stadionu, dobila i veliko obeštećenje. Pored toga, Miloš Slijepčević je pristao i na to da, u sklopu mog prelaska u Zvezdu, Robne kuće “Beograd” preuzmu titogradsku fabriku tekstila Titeks, sa sve magacinima prepunim Titeksovih džempera i ostale garderobe. Smiješno zvuči, znam, ali, vjerujte, čak i u odnosu na ugovore koje potpisuju današnji fudbaleri, moj ugovor sa Crvenom zvezdom nije bilo tako loš.”
NASTAVIĆE SE…
VREME
