Novi napadač kineskog Jiangsua Dejan Damjanović bio je nekrunisani kralj crnogorske fudbalske scene u 2013. godini, jer je nagrada za najboljeg volšebno otišla drugom fudbaleru.
Dok je u dalekom Seulu, u Koreji, ubrzano gradio status idola, njegovi golovi dugo su Crnu Goru držali u igri za plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu.
O rođenom Mostarcu koji se kao mlad preselio u Beograd, a u 27. godini dobio priliku da zaigra za reprezentaciju Crne Gore, u 2013. godini je mnogo toga rečeno i napisano.
Kako si zadovoljan 2013. godinom?
“Prezadovoljan sam. Moguće da mi nedostaju neki trofeji koje sam mogao da osvojim, ali na individualnom planu, sve je bilo vrhunski. Ostaje mi samo da poželim da mi takva bude i 2014“.
Najljepši trenutak?
“Dobri rezultati sa reprezentacijom u prvom dijelu godine, zatim uspjesi sa klubom, plasman u finale Lige šampiona Azije“.
Šta bi najradije izbrisao?
“Taj poraz od Gvangžua u finalu Lige šampiona. Zapravio nije bio ni poraz, bez trofeja smo nakon dva remija zbog jednog gola manje koji smo dali u gostima. U reprezentaciji je to svakako onaj kobni poraz od Ukrajine, kojeg ne bih želio da se ikada sjećam“.
Najbolji fudbaler na svijetu za tebe je?
“Mesi. Obožavam i Ronalda, koji definitivno ljepše izgleda na terenu, ali Mesi ipak pravi malo veću razliku“.
Najljepši stadion na kojem si igrao?
“Svi će pomisliti Vembli, ali ja biram stadion u Varšavi, na kojem smo igrali protiv Poljske. Igrao sam i na mnogim fantastičnim stadionima u Aziji, ali onaj u Poljskoj je nešto posebno, počevši od orkuženja, prilaza stadionu, terena i tribina.”
Najbolji igrač protiv koga si igrao?
“Mnogi će se iznenaditi što neću spomenuti nekog iz Evrope, ali za mene je to – Markinjoš! Brazilac, koji dugo igra u Japanu, sada je član Jokohame. I dalje blista, iako ima 37 godina. I dalje ne mogu da shvatim kako takav igrač nije igrao u Evropi, jer po meni bi bio među pet najboljih, ali eto odavno se odomaćio u Japanu, tamo je već deset godina. Napadač, nevjerovatan igrač“.
Najbolji saigrač?
“Želim da izdvojim Koreanca Co Guka, u Seulu sam takođe volio da igram sa Molinom. Što se tiče reprezentacije, to su Vučinić, Jovetić i svi igrači naprijed koji prave razliku, da ne nabrajam“.
Često mijenjaš imidž, jesu li friziure tvoj prepoznatljiv znak?
“Promijenio sam frizuru samo jednom na pravi način. Do 28. godine forsirao sam isključivo kratku kosu, a onda sam na savjet žene odlučio da je pustim. I toliko sam zadovoljan da je neću uskoro mijenjati! Što se tiče repića, to je samo za utakmice, jer mi tada smeta duga kosa“.
Kako provodiš slobodno vrijeme?
“Kada sam na odmoru, isključivo sa porodicom – šetnja, uživanje, ništa drugo. Kada je sezona, odmaram se kao svaki profesionalac, žestok ritam utakmica iziskuje spavanje, pravilnu i redovnu iskranu“.
Koji je tvoj hobi?
“Iako imam 32 godine, to su i dalje video-igrice (smijeh). Imam par drugara sa kojima igram. Volim i da pogledam dobar film“.
Tvoj izbor hrane – korejska ili nešto evropsko?
“Korejska! Dugo sam bio u Koreji, u početku mi je sve to bilo pomalo odbojno, ljuto, neobičan miris… Ali, vremenom sam se prilagodio i „navukao“. Svima preporučujem korejsku hranu, koja je ukusna i niskokalorična, posebno onima koji imaju problema sa kilogramima“.
Sada te čeka kineska…
“Ona je drugačija od korejske, ali srećom, ima po Beogradu i u Crnoj Gori kineskih restorana, već sam jeo“.
Noćni izlasci – Seuli ili Podgorica/Beograd?
“Seul je orgoman grad, sa vrhunskim noćnim klubovima, kvalitetnim provodom, stalno gostuju neke poznate grupe, poznati di džejevi…. Ipak, nije to naš fazon. Ja i dalje više volim našu muziku, naše ljude, naš mentalitet“.
Omiljeni film?
“Obožavam da gledam filmove, čak i ne biram žanrove, osim možda horora koje ne gledam. Omiljeni film mi je „The green mile“ (Zelena milja), po meni najbolji koji je ikada snimljen, ali volim i mnoge druge, recimo “Gospodare prstenova” koji su takođe napravili bum“.
Omiljena knjiga?
“Ne čitam! Mnogi će se iznenaditi, ali neću da se foliram. Nemam naviku da čitam knjige, više volim da pogledam neki film, naročito kada sam umoran nakon utakmice ili treninga…”
Šta ti najviše nedostaje iz djetinjstva?
“Moje djetinjstvo je vezano za Beograd, iako sam rođen u Mostaru. Nedostaje mi igranje fudbala po cijeli dan sa drugarima iz kraja. Sada mi to obaveze ne dozvoljavaju, ali biće vremena i za to kada završim profesionalnu karijeru“.
Kada si posljednji put pogledao rezultate crnogorske lige?
“Pogledam s vremena na vrijeme. Ne znam mnogo fudbalera, sigurno ne bih mogao da nabrojim rezultate, ali znam kako je stanje na tabeli. Znam da je Sutjeska prva, da je Čelik prati, da je Budućnost takođe dobra sa mladim timom...”
Klub u kojem bi volio da završiš karijeru?
“Seul! To je bio i plan, i moj i ljudi iz kluba, da ostanem još nekoliko sezona i tu završim karijeru. Malo sam razočaran nekim stvarima koje su se desile posljednjih dana, jer su čelnici kluba ti koji nisu ispoštovali dio obostranog dogovora, ali se nadam da ću se vratiti za dvije ili tri sezone“.
S kim si proveo Novu godinu?
“Sa porodicom, naravno, u kućnoj atmosferi. To mi je nedostajalo posljednjih godina, konačno da jednu Novu godinu provedem kod kuće“.
Šta si poželio sebi u novogodišnjoj noći?
“Sreću, zdravlje, ljubav sebi i svojoj porodici. Isto to želim svim čitaocima „Vijesti“ i građanima Crne Gore. Znam da je finansijska situacija teška, ali treba živjeti u ljubavi i slozi, a pare će doći“.
Šta ti je najviše donijelo to što si fudbaler?
“Puno, puno lijepih stvari, počevši od materijalne sigurnosti, pa do svih nezaboravnih emocija koje sam doživio, naročito u reprezentaciji. Ne postoji veće zadovoljstvo za mene nego kada ljudi u Crnoj Gori prepoznaju i cijene to šta radim“.
A odricanja?
“Toga ima, ali o tome ne razmišljam, jer sam se odavno pomirio – igram fudbal i znam zbog čega ga igram. Definitivno je privilegija, zadovoljstvo i ljepota igrati fudbal“.
Puno vremena provodiš u avionu, na interkontinentalnim letovima. Šta radiš tokom leta?
“Spavam! Na moju sreću, dugački letovi obično dolaze poslije napornih utakmica. Umoran sam i odmah zaspim. Nije lako prelaziti toliko kilometara, ali meni je zadovoljstvo da letim, posebno kada dolazim da igram za reprezentaciju“.
Da nisi fudbaler bio bi?
“Uh, teško pitanje, jer uopšte nemam ideju čime bih se bavio. Od kad znam za sebe šutiram loptu, sve je od početka išlo u tom pravcu. Moj otac je diplomirani mašinski inženjer i radio je u fabrici aviona „Soko“ u Mostaru, ali ja nisam bio zainteresovan za to, mene je zanimala samo lopta i ne vjerujem da bih krenuo njegovim stopama“.
Čime ćeš se baviti nakon završetka karijere?
“Oprobaću se u nekom biznisu, a vjerovatno ostati vrlo blizak fudbalu. Najbolje bi bilo kada bih povezao i jedno i drugo. Recimo neki skauting, ili da nastavim da radim u menadžerskoj agenciji koja me sada zastupa“.
Omiljeni grad?
“Ja biram Seul i Tokio. Ne umijem da objasnim zašto, ali treba doći i to doživjeti. To je totalno drugačiji svijet od Evrope, drugačiji sistem, drugačiji ljudi, druga kultura… Tu blještavost je teško opisati, sve pršti, sve šljašti! Ko može, svakom preporučujem da vidi te gradove, oduševio bi se.”
Grad koji bi volio da posjetiš?
“Kako sam u Aziji maltene od 25. godine, dosta sam hendikepiran što se tiče evropskih gradova. Djeluje čudno, ali nisam bio u Rimu, Parizu, Milanu… Kada budem imao vremena, sve ću nadoknaditi“.
Omiljena destinacija za odmor?
“Svima bih preporučio Bali, Indoneziju, Maleziju, Tajland… To su ta takozvana rajska ostrva gdje je zaista predivno. Jeste možda daleko od Crne Gore, ali ko uspije da dođe vidjeće da tamo uopšte nije skupo, naprotiv“.
Crna Gora ne igra na Svjetskom prvenstvu, a ko je za tebe prvi favorit?
“Ja sam ubijeđen Argentina, iako se Mundijal igra u Brazilu. Mnogi su skeptični po pitanju Argentinaca, ali ja vjerujem u njih, mislim da će ovo biti njihovo Svjetsko prvenstvo“.
Za koga ćeš navijati?
“Za Bosnu i Hercegovinu, naravno. I oni su naši“, zaključio je Damjanović.
Vijesti
