Intervju: Antonio Petrović, vaterpolista

Kaže da je iskoristio sve svoje talente… Cijeni iskrene i dobronamjerne ljude… Volio bi da ima moć teleportacije, pošto zbog posla često propušta bitne događaje… Uvijek ga veseli kada se, nakon dugog odsustva od kuće, vrati u njegov Kotor… Raduju ga susreti sa familijom, druženje sa prijateljima i dobra partija briškule i trešete… To je Antonio Petrović.

Crnogorski vaterpolista Antonio Petrović, član reprezentacije Crne Gore, rođen je u Kotoru 24. septembra 1982. godine. Vaterpolo je počeo da trenira sa osam godina u kotorskom klubu Primorac, gdje je igrao za sve mlađe selekcije i sa njima osvojio mnoge nacionalne šampionate, kao i šampionate bivše SRJ.

Sa 16 godina zaigrao je za prvi tim Primorca i ono što je zanimljivo jeste da je Toni prvih nekoliko godina bio najmlađi igrač u timu.

Sa 23 godine postao je član CN Salerno, sa kojim je igrao u italijanskoj A ligi dvije sezone – 2005/6 i 2006/7.

U sezoni 2007/8. vraća se u matični Primorac i iste godine osvaja nacionalno prvenstvo.

Godinu kasnije, Toni Petrović sa Primorcem postaje evropski šampion, a 2010. godine osvaja Super kup, ponovo igra finale Euro lige i postaje evropski vicešampion.

Godine 2011. Petrović se vraća u Italiju, u Rari Nantes iz Savone, gdje je odigrao dvije sezone i 2012 osvojio LEN Kup. Nakon toga potpisuje za VK Primorje iz Rijeke. Za sada je sa njima osvojio Kup Hrvatske.

Antonio Petrović je kao član crnogorske vaterpolo reprezentacije osvojio Svjetsku ligu u Podgorici 2009. godine, dok su 2010. u Nišu bili drugoplasirani. Sa „ajkulama“ je takođe osvojio srebrnu medalju na Evropskom šampionatu u Ajndhovenu 2012. i srebrnu medalju na Svjetskom šampionatu u Barseloni 2013.

Do 1. marta ove godine, Toni je za državni tim odigrao čak 98 zvaničnih utakmica.

Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?

– Najviše mi nedostaje dječija bezbrižnost, kad je najveći problem bio to što su mi sestre pojele sve slatkiše.

Što najviše volite u tome što ste odrasli?

– Rekao bih – to što sam samostalan.

Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?

– Sve sam ih iskoristio. 

Koju svoju osobinu smatrate najgorom?

– Malo pojačana nervoza. 

Što najviše cijenite kod drugih?

– Cijenim iskrene i dobronamjerne ljude.

Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?

– Zvala bi se „Život uz bazen“, a definitivno bih volio da me glumi Džejson Statam.

Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?

– Impulsivan, veseo, odgovoran, nestrpljiv i požrtvovan.

Kako biste opisali sebe da ste hrana?

– Ekstra začinjena.

Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?

– Teleportaciju, pošto zbog svog posla često propuštam meni bitne događaje. A i malo sam se umorio od putovanja…

Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?

– Niko mi trenutno ne pada na pamet. Možda bih prije zamijenio period u kojem bih živio: recimo ’60-ih, ’70-ih godina godina 20. vijeka.

Što radite nedjeljom poslijepodne?

– Nedjeljom volim ostati doma cijeli dan, uz dobru hranu i utakmice.

Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?

– U zadnje vrijeme to je pjesma „Trouble“ koju izvodi Rej LaMontanj.

Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?

– Francuski film „Intouchables“, koji me i nasmijao, ali i dirnuo pričom koja je istinita.

Gdje biste voljeli da otputujete?

– Trenutno mi je želja posjetiti Portugal. Čim, ovog ljeta, završim sa reprezentativnim obavezama, planiram otići tamo i odmoriti se sa svojom suprugom.

Koje prevozno sredstvo najmanje volite?

– Ne volim nijedno. Otuda želja za teleportacijom. 

Kome sve ispričate?

– Sanji, svojoj supruzi.

Čemu se uvijek obradujete?

– Uvijek me veseli kada se, nakon dugog odsustva od kuće, vratim u moj Kotor. Raduju me susreti sa familijom, druženje sa prijateljima i dobra partija briškule i trešete.

Da li za nečim žalite?

– Žalim što nijesam imao ovu pamet kad sam bio mlađi. Bilo bi sve lakše.

Bez čega ne možete?

– Bez familije.

Za što ste se posljednji put izvinili?

–Ne mogu se sjetiti, jer sam stalno za nešto kriv. 

Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?

– Zdravlje, zlato na Olimpijadi, sopstveni miran kutak kad prestanem profesionalno da se bavim vaterpolom.

Što je najteže što ste do sada uradili?

– Ništa što sam uradio nije bilo toliko teško koliko činjenica da sam prerano ostao bez nekih bliskih osoba koje su mi izuzetno mnogo značile.

Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?

– Ne bih pridavao značaj nebitnim stvarima koje nas svakodnevno muče. Gledao bih da svaki preostali minut ispunim i proživim najbolje moguće, sa dragim ljudima, uživajući u svemu.

Kako biste voljeli da umrete?

– Brzo i bezbolno.

Koji bi bio Vaš epitaf?

– Nijesam nikad razmišljao o tome, a ne bih ni sada. 

A.POPOVIĆ (Portal Analitika