Cijeni ljude sa jakim karakterom koji imaju cilj i sposobnost da ga ostvare. Na jedan dan bi se zamijenio sa Če Gevarom. Za sebe kaže da je filmofil, te da je kada se preselio u Italiju, za nepunih pola godine pogledao preko 150 filmova, od kojih izdvaja trilogiju „Kum“. Žali za neosvojenom olimpijskom medaljom, a šaljivo ističe da ne može bez para i kupanja u njegovim Baošićima, kao ni bez porodice, vaterpola, prijatelja. Najteže mu je bilo naći ljubav svog života. To je Aleksandar Ivović.
Naš sjajni vaterpolo reprezentativac Aleksandar Ivović, rođen je 24. februara 1986. u Kotoru. Počeo je da trenira vaterpolo već sa osam godina, u ”Bokelju” iz Baošića. Kako kaže, to je bio prirodan tok stvari, jer su mu se stariji brat i sestra već bavili sportom, tako da su mu oni, u neku ruku, bili uzori za prve korake.
Prvi trener u Baošićima mu je bio Nenad Navrin, koji je sa timom dječaka – svi rodom iz Baošića – napravio nevjerovatan uspjeh osvojivši drugo mjesto na državnom prvenstvu Jugoslavije u konkurenciji do 13 godina.
Poslije tog uspjeha, Ivovića su primijetili čelni ljudi iz hercegnovskog ”Jadrana” i zvali ga da pređe u njihove redove, što je, prema njegovim riječima, bilo od presudnog značaja za njegovu buduću karijeru i dalji prosperitet. Jer, uslovi su tamo bili daleko bolji od onoga što je ‘Bokelj’ mogao da mu pruži, pošto je, jednostavno rečeno, ”Bokelj” postojao samo ljeti, a ‘Jadran’ cijelu godinu i bio jedan od najboljih klubova u tadašnjoj državi.
Popularni Leka je u prvi tim ”Jadrana” ušao 2002. godine: debitovao je neposredno prije svog 17. rođendana u Beogradu, u meču protiv “Zvezde”. Taj susret će dugo pamtiti, jer se upisao u listu strijelaca i, kako kaže, to mu je jedan od dražih dana u životu.
Ivović ističe i ulogu nekadašnjeg selektora „ajkula“ Petra Porobića, za kojeg kaže da je u pravom smjeru oblikovao njegovu karijeru i od njega napravio igrača kakav je danas.
“On je jedan od zaslužnih ljudi za ovo gdje sam do sada stigao. Naravno, uz moju porodicu”, kazao je Ivović.
Sa ”Jadranom” je osvojio sedam državnih prvenstava. Čak misli i da ima titule u tri različite države, što smatra presedanom (Jugoslavija, Srbija i Crna Gora, Crna Gora) i dodaje osvojenih pet državnih kupova.
Igrao je za italijanski ”Pro Reko”, u periodu od 2010-2012, sa kojim je osvojio kup, dva prvenstva Italije i postao klupski prvak Evrope. Protekle sezone je nastupao za ”Jug”, sa kojim je osvojio prvenstvo Hrvatske.
Ivović je član reprezentacije Crne Gore od njenog osnivanja, 2006. godine. Sa „ajkulama“ je osvojio više zlatnih odličja: 2007. na Univerzijadi u Bangkoku, 2008. godine na Evropskom prvenstvu u Malagi, te 2009. u Svjetskoj ligi u Podgorici. Prošle godine je osvojio srebro na Evropskom prvenstvu u Ajndhovenu, baš kao i ove godine, na Svjetskom prvenstvu koje je ljetos održano ljetos u Barseloni.
Od ove sezone je ponovo u redovima ”Pro Reka”, sa kojim, kako kaže, očekuje nove vrhunske uspjehe.
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
Osjećaj bezbrižnosti i to što je porodica bila tada stalno zajedno, a sada su to jako rijetki trenuci.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
Samostalnost, osjećaj slobode i što mogu direktno da utičem na ostvarivanje nekih svojih snova.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
Mislim da je jedini talenat koji sam imao došao do izražaja, a ove ostale još nisam spoznao.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
Često sam pristupačan onim ljudima za koje i sam znam da ne treba da budem. Dvije najgore osobine kojih sam svjestan su – lakovjernost i labilnost.
Što najviše cijenite kod drugih?
Cijenim ljude sa jakim karakterom i koji imaju cilj i sposobnost da ga ostvare.
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
Nije mi prvi put da pričam na ovu temu. Često je spomenemo u društvu, a najbolji predlog za moju biografiju dao je Miloš Šćepanović, kolega iz reprezentacije: „Moj život na ‘o ruk’“! Volio bih da me glumi dugogodišnji prijatelj Petar Božović.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
Duhovit, luckast, pošten, neozbiljan i uporan.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
Prost ko’ pasulj.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
Ni jedan mi ne pada na pamet, ali to bi sigurno bio neki koji se preobražava zbog ljubavi od koje dobija snagu, ili postaje ranjiv zbog neimanja iste.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
Sa Če Gevarom – mislim da bi bilo suvišno obrazlagati.
Što radite nedjeljom poslijepodne?
Gledam fudbal i igram koji tiket u kladionici.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
Volim muziku i moja „plej lista“ je podugačka, ali pri vrhu je definitivno neka balada. Ponekad i po cijeli dan slušam neki hit, kao što ovih dana slušam „Wake Me Up“ od „Avicii“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
Za sebe mogu slobodno reći da sam filmofil! Kada sam se preselio u Italiju, za nepunih pola godine sam pogledao više od 150 filmova! Teško mi je da izdvojim neki, ali kad bih morao, to bi bila bila trilogija „Kum“ koju sam pogledao u jednom danu. Ili „La vita è bella“. Što se tiče knjiga, ne zaostajem puno za filmovima: davno sam pročitao knjigu „Lovac na zmajeve“ Haleda Hoseinija, koja je ostavila jak utisak na mene.
Gdje biste voljeli da otputujete?
Dosta putujem. Bio sam uglavnom na svim kontinentima, što privatno, što poslovno. Ostala je želja za Južnom Amerikom, a posebno bih volio da vidim Brazil, Argentinu i Kubu, odakle su i neke ličnosti kojima se divim.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
Voz, koji najmanje i koristim. Kod nas i nisu baš u najboljem stanju, pa možda i zbog toga.
Kome sve ispričate?
Ženi i kumu.
Čemu se uvijek obradujete?
Povratku kući, susretu sa dragim ljudima i svakoj novoj medalji.
Da li za nečim žalite?
Poslovno, za neosvojenom olimpijskom medaljom, a privatno se trudim da radim stvari zbog kojih nikada neću zažaliti, što je jako teško.
Bez čega ne možete?
Bez para i kupanja u mojim Baošićima. Bez porodice, vaterpola, prijatelja.
Za što ste se posljednji put izvinili?
„Izvini“ mi nije stran pojam. Ženi ga izgovorim bar tri puta sedmično!
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
Tražio bih zdravlje za moje najdraže. Da ljudi budu malo manje pohlepni i sebični, a treća bi bila – zlato sa Olimpijskih igara.
Što je najteže što ste do sada uradili?
Najteže mi je bilo naći ljubav svog života. Sada je sve lakše.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
Puno volim život i ne znam kako bih se ponašao sa tim saznanjem. Vjerovatno bi ih proveo u kafani.
Kako biste voljeli da umrete?
Kad bi čovjek mogao da bira, želio bih samo da to ne bude neka teška bolest, već da uveče zaspim i da se ujutro ne probudim.
Koji bi bio Vaš epitaf?
Ovo mi se nikada nije desilo.
A. POPOVIĆ (Portal Analitika)
