Od oktobra 2007. godine, i prvog samostalnog nastupa, do danas, muška odbojkaška reprezentacija Srbije je mnogo puta promijenila ekipu, izvršila nekoliko smjena generacija, ali je skoro redovno osvajala medalje na velikim takmičenjima.
Pored odlične organizacije u Odbojkaškom savezu Srbije, “orlovi” svih ovih godina imaju još jednu konstantu – selektora Igora Kolakovića.
Proslavljeni crnogorski odbojkaški trener je u razmaku od 15-ak dana sa Srbijom osvojio dvije medalje.
Nakon bronze na EP u Danskoj i Poljskoj, krajem septembra, Srbija je prije dva dana u brazilskoj Uberlandiji uzela i srebro na prvom Svjetskom prvenstvu za igrače do 23 godine.
Interesantno, Kolaković je nakon EP imao dan odmora, koji je najvećim dijelom potrošio na put u povratku iz Kopenhagena i medijske aktivnosti, a dan nakon toga je krenuo sa radom sa mladom selekcijom, da bi nakon samo dva dana rada u Beogradu krenuo na put za Brazil.
Srbija je u Uberlandiji u grupi savladala Venecuelu (3:1), Australiju (3:0), Meksiko (3:0), Iran (3:0) i Rusiju (3:0), u polufinalu je bila bolja od Bugarske (3:0), dok je u finalu poražena od domaćeg Brazila 3:2.
“S obzirom da smo u ekipi imali nekoliko igrača, koji su prije toga igrali na Evropskom prvenstvu (Atanasijević, Jovović, Lisinac, prim. a.), koji su bili potpuno emotivno ispražnjeni, trebalo nam je vremena da napravimo ravnotežu emocija i fizičkog stanja u ekipi. Ostali momci su došli iz svojih klubova sa praktično bazičnih priprema, dok Uroš Kovačević nije dugo trenirao zbog problema sa koljenom. To se osjetilo u prva dva meča, a od Irana su stvari došle na svoje mjesto, vidjelo se da imamo energiju i potencijal. Ruse smo stvarno “prebili”, Bugari su nam priprijetili samo u drugom setu. Protiv Brazila je meč bio otvoren, u prvom setu smo imali tri set lopte i dvije mkontre koje nismo iskoristili. Da smo mi poveli 1:0, možda bi se utakmica drugačije odvijala. Ali, takvi su nam mečevi sa Brazilom, uvijek se igra pet setova, u finalu je dosta visok kvalitet igre bio”, kaže Kolaković.
Prema riječima Kolakovića, ovo srebro je pokazalo gdje se nalazi mlada selekcija Srbije.
“Znali smo i prije ovog prvenstva da smo visoko kotirani, ali je trebalo da se priviknemo i na novi sistem igranja do 21. poena. Ali, sve smo to dobro izgurali. U početku mi je smetao taj novi sistem, nemaš osjećaj da je na 18. poenu već blizu kraj seta. Ali, onda smo se privikli na to da je svaki poen važan. Možda za gledaoce to nije loš sistem, ali je do 21. poena svaka sudijska greška velika. Mislim da je to dobar sistem za turnirska takmičenja, dok za pojedinačne mečeve mislim da nije, jer može da se prevali veliki put za meč koji može da traje 45 minuta. Po meni je dobro što je skraćeno vrijeme od završetka poena i servisa za naredni”.
S obzirom na to da je odmah uletio u novu avanturu, Kolaković nije ni imao vremena za slijeganje utisaka sa Evropskog prvenstva, na kojem je sa podmlađenim timom uspio da osvoji bronzanu medalju.
“Nisam imao vremena ni da se radujem, niti da razmišljam o Evropskom prvenstvu. Ali, nema dileme da je to stvarno vrhunski rezultat, sa ekipom koja je drastično izmijenjena, sa novom energijom, kao i srebro iz Brazila”.
Kolaković je osvojio ukupno osam medalja od kada je, u oktobru 2006. godine, dobio priliku da samostalno vodi Srbiju, pošto je prije toga bio pomoćnik.
Pored posljednje medalje u Brazilu, Kolaković je Srbiju vodio do zlata na EP u Austriji 2011. godine, te do bronze na SP u Italiji 2010. godine. Ima dvije bronze na EP, 2007. u Rusiji i ove godine u Poljskoj i Danskoj, te dva srebra (2008, 2009) i bronzu (2010) u Svjetskoj ligi.
Kao pomoćni trener Ljubomira Travice, ima bronzu sa EP u Rimu i Beogradu 2003. i bronzu (2004) i srebro (2005) u Svjetskoj ligi, te bronzu sa Svjetskog kupa u Japanu (2003).
“Neke medalje mogle su biti sjajnije, ali smo se mogli vraćati i bez medalja. Ali, ukupno gledano sigurno da mi takvi rezultati prijaju”.
Srbiju u decembru u Nišu očekuje kvalifikacioni turnir za Svjetsko prvenstvo.
“To je za nas izuzetno važno, jer nam je cilj da izborimo vizu. Tako je u sportu, vrijeme brzo leti, puno je događaja, nema se vremena da uživanje u uspjesima”, zaključio je Kolaković.
Nisam se uželio klupske odbojke nego rada u zimskom periodu
Kolaković sa Odbojkaškim savezom Srbije ima dogovor da vodi “orlove” do 2016. godine.
Od odlaska sa kormila slovenačkog ACH voleja, u ljeto 2012. godine, odsutan je iz klupske odbojke.
Kako kaže, imao je planova da se vrati i u klupsku odbojku, ali su ti pregovori sa potencijalnim klubovima išli teško zbog njegovih obaveza sa reprezentacijom Srbije, koje su završene tek prekjuče.
“Ti planovi su se polako urušili zbog ovog Svjetskog prvenstva u Brazilu koje je bilo jako značajno za Odbojkaški savez Srbije i sve nas, a nacionalna prvenstva su počela ili počinju ovih dana. U pregovorima sam sa nekim Irancima, koji razgovaraju ad hok, i to, jednostavno, ne ide. Vidjećemo na šta će to uzaći. U suštini, nisam se uželio klupske odbojke kako takve, nego, možda, rada u zimskom periodu. Sad bio mi prijalo mjesec dana odmora, nakon toga nastaju problemi, uželim se treninga. Ali, ove godine u decembru imamo kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, tako da…”, – kaže Kolaković.
Bez jake Budućnosti svi na gubitku
Nakon odlaska Igora Kolakovića i grupe kvalitetnih igrača, u ljeto 2010. godine, Budućnost je ostala bez trofeja na domaćoj sceni, pa je primat preuzela Budvanska rivijera.
Kolaković ističe da je presudan, međutim, odlazak generalnog sponzora Sosijete Ženerala.
“Kraj ugovora sa Sosijete Ženeralom, koja je kupila Podgoričku banku, a koja je dugo godina bila odličan generalni sponzor kluba, je ključni momenat u nastanku problema u Budućnosti, po meni i klupskoj odbojci u Crnoj Gori. Jer, iz rivaliteta Budućnosti i Budvanske rivijere, rasli su svi ostali segmenti odbojkaške igre u Crnoj Gori, bilo je puno derbija koji su privlačili publiku u Podgorici i Budvi. Budućnost je trenutno na izdisaju. Budvanska rivijera jeste sačuvala nivo ekipe za Ligu šampiona, ali mislim da je mnogo izgubila zbog toga što je Budućnost u situaciji u kakvoj jeste. Mislim da se time urušila ne samo klupska odbojka, već me pomalo strah ukupno za crnogorsku odbojku u bilo kom smislu, klupskom i reprezentativnom. Jer, bez baze i klupske odbojke, teško može da se očekuje prije svega interesovanje djece da se bave odbojkom, a onda, naravno, i publike i sponzora, pa i države da se bavi ovim sportom”, kaže Kolaković, koji sa ekipom Budućnosti ima tri titule (2002, 2005, 2006) i Kup u bivšoj državi (2000), te dvije titule (2007, 2008) i tri Kupa (2007, 2008, 2009) u nezavisnoj Crnoj Gori.
Vijesti
