29. maj je poseban dan za Crvenu zvezdu i njene simpatizere. Tog datuma 1991. godine crveno-bijeli su pod komandom Ljupka Petrovića osvojili Kup evropskih šampiona u Bariju, na kultnom stadionu „Sveti Nikola“.
Danas se smatra velikim uspjehom samo učešće nekog kluba sa Balkana u najprestižnijem takmičenju u Evropi. Svega desetak godina kasnije Zvezda je bila tek običan učesnik kvalifikacija za Ligu šampiona ili UEFA Kup, da bi početkom ove decenije bila svedena na nivo ekipe prema kojoj mnogo respekta nemaju ni klubovi iz liliputanskih fudbalskih nacija. I tako do još jednog 29. maja.
Tačno 24 godine nakon istorijskog podviga, sumornu svakodnevnicu najtrofejnijeg fudbalskog kluba na ovim prostorima razdrmala je vijest da će na klupu sjesti Miodrag Božović, nekadašnji igrač kluba i fudbalski pečalbar. Zbog stila, pristupa igri i impozantne figure – visok je 196 cm – Božoviću je novinar „Sporta“ Mirko Vrbica dao nadimak Grof.
Miodrag je svoj fudbalski put započeo u rodnom Mojkovcu, u lokalnom FK Brskovo. Njegov otac je, zbog bolje poslovne ponude, odlučio da se porodica preseli u tadašnji Titograd. Nostalgija za rodnim krajem brzo je ustupila mjesto shvatanju da je veći grad donosio i daleko veće šanse za sportsko usavršavanje. Ako ste u Rimu, ponašajte se kao Rimljanin – kaže stara poslovica. Ako ste u Titogradu/Podgorici, igrajte za Budućnost, bila bi ovdašnja verzija. Tako je Božović 1986. priključen vrlo nadarenoj generaciji kluba predvođenoj Savićevićem i Brnovićem. Njegov talenat je prvi uočio trener Milan Živadinović, koga mnogi od milošte nazivaju bardom fudbala.
Malo je nedostajalo da u zimskom prelaznom roku 1991. pređe u redove Crvene zvezde i bude dio tima koji će pokoriti Evropu i svijet, zajedno sa Jugovićem, Prosinečkim, Binićem, Pančevim, Genijem… Ljubav prema beogradskom velikanu je bila usađena u Miodragovom srcu još od dječačkih dana. Ima nešto sa Crvenom zvezdom i Crnogorcima. U karijeri brojnih igrača sa teritorije naše (površinski) male države, boravak u Zvezdi je bio nezaobilazan i nezaboravan, nešto poput prvog seksa.
Zvezda ih je, u skladu sa imenom, privlačila svojom veličinom, sjajem i gravitacijom. Oni su rasli zajedno sa njom, prolazili tamo kroz najfiniju polituru, utkali svoje najbolje godine u njen DNK, a ona im je toplo uzvraćala širinom velikog kluba, ovacijama sa tribina i grandioznom egidom brenda jugoslovenskog sporta koji je otvarao mnoga vrata, uključujući i ona najvažnija, za reprezentaciju sa grbom od šest baklji.
Ono što se nije desilo iz prvog pokušaja, jeste 1992. kada se Božoviću ispunila želja da obuče dres sa crvenim i bijelim prugama.
Za dvije sezone u klubu osvojio je samo kup Jugoslavije, ali pamti se i nastup i podrška navijača u derbiju sa Partizanom svega tri dana nakon smrti njegovog oca. Igračka karijera mu je skraćena operacijama meniskusa – bilo ih je tri – kao i boemskim načinom života. Posle epizoda u holandskim ekipama RKC Valvajk i Rozendal, završio je sa aktivnim fudbalom. Božoviću je Holandija značajna i zbog toga što se tamo oženio djevojkom sa kojom je potom dobio dva sina.
Propušteno na terenu, Grof je nadoknadio pored njega, kao trener. Vrlo mlad je skrenuo pažnju na sebe vođenjem čačanskog Borca i svoje matične Budućnosti. To je bila debitantska sezona prve crnogorske lige. Na 17 utakmica Božovićevi izabranici nisu poraženi, od toga 13 pobjeda i zvanje jesenjeg prvaka Crne Gore. No, rukovodstvo podgoričkog kluba je imalo svoje zamisli, koje se nisu dopadale treneru. Stoga je Božović, kao osoba čvrstog karaktera, podnio ostavku (kratka digresija: Odmah po njegovom odlasku Mogren je nanio poraz Budućnosti a titulu će kasnije osvojiti Zeta).
Opskurni Amkar iz Perma, poznat samo najzagriženijim kladioničarima, pozvao je Miodraga Božovića da preuzme kormilo kluba uoči starta sezone 2007/08. Umjesto borbe za opstanak, Amkar je imao najuspješniju sezonu u svojoj istoriji. Prezentujući izuzetno brz i atraktivan fudbal dogurali su do 4. mjesta na tabeli. Amkar je igrao finale ruskog kupa protiv CSKA, izgubivši ga tek nakon izvođenja jedanaesteraca. Fascinantan je podatak da je Grofov tim, sa ofanzivnom filozofijom i bez velikih zvijezda, uspio da na čak 17 utakmica sačuva netaknutu mrežu.
Uslijedili su kraći mandati na klupi Moskve, Dinama i ponovo Amkara, kojeg je spasio od ispadanja u niži rang. 2012. Grof je postao trener Rostova, sa kojim će u drugoj sezoni konačno osvojiti trofej u kupu Rusije. Tim čiji su nosioci bili Artjom Dzjuba, Dmitrij Poloz i Floran Sinama Pongol je igrao dopadljivo i napadački, kao i sve Božovićeve ekipe. Veliki ugled u Rusiji je stekao nakon jednog meča sa Amkarom, kada je na pitanje novinara da li ima osjećaj da igra protiv kluba čije je igrače on stvorio, rekao:
–Imam osećaj da sam igrao protiv igrača koji su stvorili trenera od mene.
Slična je bila trajektorija moskovske Lokomotive – koju je preuzeo posle uspjeha sa Rostovom – ali je Grof podnio ostavku u klubu nakon što je izborio plasman u finale kupa. Razlog? Miješanje uprave u sastav tima i posao struke.
Što nas vraća na famozni 29. maj 2015. godine. Zvezda i Grof su tada ponovo spojeni igrom sudbine, u donekle izmijenjenim ulogama; onda je Zvezda bila reper kvaliteta a Božović nedokazani defanzivac, a sada je on priznato trenersko ime sa rezultatima iza sebe dok je Zvezda na najnižim granama svoje ilustrativne istorije.
Činilo se da ni ovog puta stvari neće kliknuti kako treba. Blamaža u duelu sa kazahstanskim Kairatom, od koga je Crvena zvezda poražena u oba meča, sumnjiva pobjeda nad OFK Beogradom posle preokreta i dva mršava remija sa Metalcem i Radničkim na startu srpskog šampionata, izazvali su nezadovoljstvo publike i ostavka ili otkaz Božoviću su visili kao luster u vazduhu. Negdje u tom periodu, a bio je prvi dio avgusta, imao sam žustru raspravu sa nekoliko navijača Zvezde sa dugim stažom, koji su tvrdili da će dominacija Partizana potrajati još par godina. Na moju konstataciju da je Grof najznačajniji trener kluba još od Muslinovog vremena i da će na proljeće 2016. Zvezda slaviti titulu, dobio sam zabezeknute poglede sagovornika kakve vjerovatno upućuje Katarina Grujić kad vidi da mušterija izvadi manje od 20. Eura, bezobraznici.
Dalji tok događaja dao mi je za pravo. Grof je nastavio sa svojim oprobanim receptom: ofanzivan pristup igri, guranje lopte naprijed, formacije sa brzim krilima i dvojicom napadača. 24 uzastopne pobjede kasnije, rekord upravo Muslinove Zvezde je srušen. Nikada tako superiorno crveno-bijeli nisu osvojili titulu. Na 30 mečeva zabilježeno je 26 pobjeda, uz 4 remija i gol-razliku 82:19! Vječiti rival Partizan je zaleđen na -28 na tabeli.
Sa nepodnošljivom lakoćom nezainteresovanosti i mangupluka Grof je replicirao na opasku da je pehar u Kupu osvojio Partizan, poželjevši im da i naredne sezone osvoje isti.
Na evropskoj sceni Zvezda nije uspjela da se plasira u grupnu fazu nekog takmičenja, ali za povratak kredibiliteta tamo je potrebno više vremena. Po svemu sudeći, titula šampiona Srbije će ostati u ulici Ljutice Bogdana. Grof se nametnuo kao jedan od najperspektivnijih trenera u regionu bivše Jugoslavije, uz Bilića i Jokanovića.
Dva su razloga njegove popularnosti. Prvo, nije alav na pare. Da jeste, vodio bi neki Krasnodar ili Mordoviju i uživao u sinekuri koju nudi ruska liga. Drugo, Božović je originalan i svoj. Kaže ono što misli a misli ono što kaže. Nosi Zvezdu u srcu, za razliku od drugih koji je nose u džepu. Voli piće, tompuse, karte i žene i to ne krije. Njemu to pristaje, jer ima stila. Crni kaput i zalizana kosa su samo oznake plemićkog pedigrea.
Ako neko može vratiti barem dio sjaja na Marakanu i otrgnuti Zvezdu iz čeljusti kibicera koji bi samo brz i lak način bogaćenja te prečicu za ličnu promociju, onda je to Miodrag Božović. Fudbalski trener plave krvi i aristokratskih manira. Svjedok boljih vremena i sanjar ljepše budućnosti. Grof koji je zasijenio svog zlog pera iz Transilvanije.
Piše: Bogdan Varagić
