Petar Grbić, miljenik podgoričke publike, posebno najvatrenijeg dijela nje, se nakon godina provedenih igrajući u inostranstvu vratio u svoj rodni grad da zaigra za klub čiji je dres, prema njegovim riječima, još kao dječak maštao da obuče.
Porodica Grbić je oduvijek svoj nepobitan talenat za sport kroz različite sportske discipline bezrezervno davala na ustupanje našem gradu, dodatno upotpunjujući porodičnu atmosferu plavo-bijele zajednice, kao i odašiljući duh sportske Podgorice u svakoj od ekipa. Naime i Petrova sestra Itana, inače crnogorska reprezentativka i jedno od najboljih mladih krila svijeta, od skora je ponovo član rukometnog kluba Budućnost.
Petar se odnedavno našao i u novoj ulozi, ovog puta vezanoj za rukovodjenje omladinskim timom našeg kluba, gdje će ne sumnjamo svoj pedagoški i stručni potencijal iskoristiti da pomogne mlađim igračima u njihovom daljem razvoju.
Navijači su te stavili u tim najboljih igrača Budućnosti u protekloj dekadi. Koliko ti to predstavlja dodatni motiv i želju da se nadješ i u nekoj sledećoj anketi sličnog tipa, vezanoj za neki naredni period?
Prvenstveno mi predstavlja veliku čast, a zatim i obavezu da u narednom periodu dok budem nosio dres Budućnosti dam maksimum, kao i do sada. Što se tiče izbora naravno da sam počastvovan i ovo mi je možda i najveća lična nagrada u dosadašnjoj karijeri, pogotovo što sam je dobio od strane navijača iz svog grada i iz svoje države, u klubu u kojem sam ponikao. Ne vidim sebe u nekim narednim anketama ovog tipa, jer se nadam da će doći mlađi momci i zauzeti moje mjesto, kao i mjesto mojih kolega.
Ko su bili tvoji fudbalski uzori? Kao dijete ovog grada da li si posebno volio nekog igrača našeg kluba?
Moji fudbalski uzori su bili Dejan Savićević, Andrej Ševčenko jer sam uz Budućnost i veliki navijač Milana. Što se tiče uzora iz našeg grada i kluba to je oduvijek bio i ostao Igor Burzanović.
Sjećaš li se tvog prvog odlaska na stadion pod Goricom?
Više se ni ne mogu ni sjetiti prvog dolaska na stadion, ali sigurno je da sam većinu svog djetinjstva proveo na njemu, gledajući utakmice i treninge prvog tima.
Sjećaš li se tvog debija u plavo-bijelom dresu?
Sjećam se mog debija koji nije bio tako davno. Nakon niza godina provedenih u inostranstvu vratio sam se u svoj klub i ispunio želju da zaigram za prvi tim Budućnosti. To je bila utakmica protiv Zete koju ću pamtiti dok sam živ.
Tvoj najdraži trenutak u plavo-bijelom dresu?
Puno lijepih pobjeda, a prave stvari tek dolaze, tako da mi ovo pitanje postavite na kraju sezone. (smijeh)
Koliko te raduje nagli povratak klupskim obavezama i da li je nakon ovakve pauze motivacija za osvajanjem duple krune ista?
Raduje nas povratak treninzima, već smo se i uželjeli jedni drugih. Nakon ove pauze i dok god nosimo plavo-bijeli dres motivacije za osvajanjem trofeja ne smije da fali.
Prvenstvo će se najvjerovatnije nastaviti, ali bez prisustva publike. Koliko će to predstavljati nedostatak kompletnog doživljaja i podsticaja za vas, posebno onog sa našeg Gradskog stadiona?
Fudbal nije isti sa navijačima i bez njih. Nadam se da će se što prije navijači vratiti na stadion jer su nam uvijek bili dvanaesti igrač na terenu.
Dodijeljena ti je nova uloga, ovog puta vezana za rukovodjenje omladinskim timom. Iako si i do sada bio uzor našim mladjim selekcijama, predstavlja li ti to sada dodatnu motivaciju i obavezu kada su tvoje igre na terenu u pitanju?
Prvenstveno bih želio da se zahvalim predsjedniku Mijaču, gradonačelniku Ivanu Vukoviću, kao i svim članovima Upravnog odbora na ukazanoj prilici da budem na čelu omladinske škole Budućnosti. Izbor na ovu poziciju za mene predstavlja i čast i obavezu da opravdam ukazano povjerenje. Drago mi je što ću svoje znanje i iskustvo koje sam godinama sticao igrajući u inostranstvu moći da prenesem mlađim naraštajima. Oduvijek me privlačila ideja o radu sa mladima, a svijest o ogromnom potencijalu kojim raspolaže omladina našeg grada me dodatno motiviše. Cilj mi je da djeca vole i poštuju grb i klub za koji igraju, a na njihovim trenerima je da im prenesu svo potrebno fudbalsko znanje.
