Tek što je završeno Svjetsko prvenstvo u Rusiji, završili su se dani uživanja za sve poklonike fudbala, a za nas u Crnoj Gori počeli su dani čemera i jada. Već u prvom kolu kvalifikacija za evropska takmičenja Ligu šampiona i Ligu Evrope, naši predstavnici doživješe krah bio je to Vaterlo crnogorskog fudbala.
Svi naši klubovi su eliminisani iz daljeg takmičenja (jedino je Sutjeska dobila šansu da popravi bilans odigravajući još dvije utakmice sa predstavnikom Jermenije Alaškertom). Sagledavajući učinak klubova predstavnika pojedinih zemalja i upoređujući ga sa učinkom naših klubova, dolazi se do frapantnog podatka. Klubovi iz naše zemlje postigli su najgori rezultat od svih u Evropi.
Pretekli nas predstavnici Gibraltara, Malte, Andore, Farskih Ostrva. Gdje smo stigli, kukala nam majka?! Dočekasmo da se nađemo na samom dnu. Optimista bi konstatovao “pa što, biće bolje, gore od ovog ne može”. Ja nijesam optimista u ovom slučaju i znam da ako se ovako nastavi, sahranićemo crnogorski fudbal.
U ovom trenutku pitanje svih pitanja je kako smo uspjeli da padnemo na tako niske grane? Mi u Crnoj Gori nikada nijesmo imali klub kvaliteta makar niže evropske klase, ali nikad naši najbolji klubovi nijesu bili ni ovako loši. S druge strane, naše podneblje bilo je poznato po stvaranju i afirmaciji izvanrednih pojedinaca, čak i svjetske klase. Toliko sam puta o tome pisao pa bi u ovom trenutku bilo infantilno činiti to ponovo.
Sada više uopšte ne stvaramo kvalitetne pojednice stvarnost je takva da su nam klubovi loši, a mladih igrača nema. Totalni mrak. Ima više razloga za takvo stanje. Naravno, ne tvrdim da moram, a i da mogu, problem kompetentno sagledati sa svih aspekata, ali mi iskustvo u crnogorskom fudbalu daje za pravo da javno iznesem stav.
U Crnoj Gori nikada nije, u odnosu na gro drugih evropskih država, bilo dovoljno novca u fudbalu. Ni sada ga nema, čak možda i manje nego ranije. Međutim, postoji velika razlika između onog nekada i ovog sada. Nekada su u klubovima radili veliki fudbalski entuzijasti voljeli su fudbal i potpuno mu se predavali. Takvih je bilo u rukovodstvu, ali ponajviše među trenerima, posebno među trenerima mlađih kategorija.
Fudbaieri su svoje trenere voljeli i poštovali i bolje su ih slušali nego svoje roditelje. Red se znao, mora biti kako trener kaže, a ko to ne poštuje leti. Sada tog entuzijazma više nema. U većini klubova djeca plaćaju trenerima da bi trenirala i bavila se fudbalom, jer klubovi nemaju nikakve pomoći da održe pogone mlađih selekcija.
Treneri zavise od roditelja, a taj odnos je poguban za razvoj djeteta. Ima dosta djece čiji roditelji sebi ne mogu da dozvole luksuz da plaćaju članarinu. Možda se i tu talenti gube? Znači, sve se zasniva na interesnoj sferi. Siguran sam da taj princip može dati dobre rezultate, posebno kada je riječ o mlađim selekcijama.
Ranije su djeca, maltene, po čitav dan igrala fudbal i tako razvijala fizičke i tehničke osobenosti. No, najvažnije je što su kroz te neobavezne igre razvijali individualnost. Na tom polju su naša djeca uvijek bila izraženo talentovana. Sada je sve to pod kontrolom. Kroz škole fudbala djeca se od najmlađih dana oblikuju kako trener želi.
Savićević, Mijatović i mnogi drugi veliki igrači sa ovih prostora u klubove su dolazili sa već stečenom i izraženom individualnošću. Treneri su taj kvalitet prepoznavali, dozvoljavali da se razvije i samo ga nadograđivali. Takvi talenti su vrlo mladi dobijali šansu u prvom timu i sazrijevali. Njihovi roditelji ih nijesu pratili, a dostina čak nije ni znala da im djeca igraju klupski fudbal. Sada, budite sigurni, znaju i prave planove kako bi im djeca riješila finasijske probleme i kojekakve njihove frustracije.
Ranije su rukovodstva svih klubova od trenera zahtijevala da forsira domaće mlade igrače. Samo najbolji i rijetki su se borili za vrh tabele, a ostali su se zadovoljavali razvojem mladih fudbalera. Sada više nije tako. Prekretnica na ovom polju nastala je od kada naši klubovi za plasman u evropska takmičenja dobijaju od UEFA znatne materijalne apanaže, često ravna planiranom klupskom jednogodišnjem budžetu.
Sada je sve podređeno tome. U klub se dovode iskusni igrači, kao zalog za ostvarivanje dobrih rezultata. Ne rizikuje se sa mladima i ne pruža im se šansa. Gdje nas je ta trka za novcem, kao jedina klupska ambicija, dovela vidjeli smo u blamaži OFK Titograd protiv ekipe sa Farskih Ostrva.
Nakon eliminacije, trener našeg kluba izjavio je da nema što da zamjeri fudbalerima jer sve što su uradili bio je njihov limit, što je najbolji dokaz mojih riječi. Klubovi plasmanom u evropska takmičenja ispune svoj cilj uzimanje para, pa žale što nijesu prošli prvu prepreku jer im sljedeće kolo donosi još novca.
No, kako to da postignu, kada je prvo kolo njihov limit. Da ne misle tako, zar bi skoro svake godine naši klubovi u evropskim takmičenjima nastupali u znatno slabijem sastavu od onog kojeg su imali tokom takmičenja u crnogorskoj ligi?
Nemamo kvalitet za jaka evropska takmičenja, pa je vrlo jasno kakvi smo kada u njih uđemo oslabljeni. Krivicu za ovakvo stanje u crnogorskom fudbalu snose i treneri. Očigledno ne mogu da se odupru pritisku rukovodstava u trci za parama i ne rizikuju sa mladim fudbalerima. Sijeku granu na kojoj sjede.
Korišćenje jednog broja starijih fudbalera, koji se vrte od kluba do kluba kako bi se osvojili mjesto na tabeli koje vodi u Evropu, pa makar i uspjeli, ne podiže rejting trenera i ne govori mnogo o njihovoj kompetentnosti. UEFA je omogućila da FS Crne Gore organizuje školu na našoj teritoriji kako bi se crnogorski treneri obrazovali i stekli kvalifikacije da se bave ovim pozivom. Uz to, preporučila je da školu završe svi polaznici i nema, narodski rečeno, ponavljanja.
Svi koji plate i upišu školu, treba da je i završe. Pitam se kakva je to škola u kojoj nema ponavljača? Jednu takvu sam pohađao u doba komunizma. To je bila Škola za rezervne oficire pri JNA u Zagrebu. Na listu prve knjige koju sam otvorio pročitao sam poruku: “Ovu školu ne završi samo onaj koga tramvaj pregazi”.
Na sreću, u Crnoj Gori nema tramvaja, pa svi polaznici UEFA trenerske škole dođu u klubove i mirno se bave stvaralačkim radom.
Branislav Milačić
