Risto Radović već više decenija živi i radi u Parizu. Rođen je u podorjenskom selu Kruševice u zaleđu Herceg Novog. Rano djetinjstvo je proveo u selu Mrkovi na Luštici, odakle se otisnuo u svijet. U Francuskoj je izgradio impozantnu karijeru sportskog menadžera. Danas, i nakon višedecenijskog angažmana u svijetu fudbala, ostao je vjeran menadžerstvu, pa i dalje odvodi naše talentovane sportiste u francuske klubove. Za naš list govori iz Pariza gdje živi sa sinom Markom, talentovanim teniserom čija je karijera u sve snažnijem usponu.
Cio je Vaš dosadašnji život bio vezan za fudbal. U jednom periodu bili ste i aktivni igrač. Sjećate li se kako je to sve počelo?
“Počeo sam krpenjačom da igram tu divnu najpopularniju igru na svijetu zvanu fudbal. Školujući se u Herceg Novom i Podgorici pristupio sam Jedinstvu HN i prvom fudbalskom loptom igrao protiv Arsenala, potom Kotora, Budve, Sutjeske, Budućnosti. Slušajući o igrama naših čuvenih reprezentativaca Beare, Stankovića, Crnkovića, Čajkovskog, Horvata, Zebeca i drugih doznao sam da je svijet veliki i da svi obožavaju fudbal. Odlaskom u JNA susrećem nekoliko vrhunskih igrača: Miloša Milutinovića, Zupca, Stijovića, pa sa njima ili protiv njih pokazujem mnogo više. Poslije odsluženja vojnog roka odlazim u Beograd i pokušavam nemoguće: da nastavim školovanje i da igram fudbal bez ikakvih primanja. A to je bilo neizdrživo, jer je samo igranje fudbala, oprema i drugo postalo skupo, klubovi su bili potpuno amaterski. Sa 100 franaka i pasošem u džepu, odlazim za Pariz da bih tamo igrao fudbal. Poslije dvije-tri probe i treninga, potpišem predugovor sa predsjednikom kluba Orleans oko 80 km od Pariza. Plata mi je bila šest puta veća od najnižih plata, polako ulazim u francusko društvo”.
U Francuskoj ste nastavili sa fudbalom…
“Da, igram, upoznajem čuvene francuske reprezentativce Flamiona, Adamsa, Defereza, a čitajući naše i francuske novine doznajem da su već došli Skoblar, Ćurković, Seleš, Ljuba Mihailović koje sam i lično upoznao malo kasnije”.
Tada počinjete i sa dovođenjem igrača sa prostora Juge?
“Družeći se sa takvim igračima doznao sam kako su oni došli u Francusku, pod kakvim uslovima, kakvom dokumentacijom i ja njima predlažem da iz moje Crne Gore dovedem dva-tri dobra napadača za koje su oni već doznali, čuli. Znao sam da nemam neko čuveno fudbalsko ime u našoj zemlji pa nazovem mog divnog prijatelja iz Herceg Novog, Slava Stojkovića, novinara Tempa i Politike, i on me nauči kako da šaljem članke interesantne za jugoslovensku publiku s mojim potpisom R.Radovic, ili samo: R.R. nam piše iz Pariza. Tako sam postao dopisnik Politike Ekspresa. Tako su i vrhunski igrači dobili povjerenje u mene”.
Na Zapad ste u to vrijeme odveli i mnoge igrače iz Crne Gore. Koje?
“Kada je to sve tako krenulo, onda sam iz moje Crne Gore odveo 20-ak igrača među njima i najčuvenije Delibašića, Bandovića, Nenezića, Radulovića, Boškovića, Vukovića, košarkaša Miodraga Baletića, i druge. Oni su i te kako uspješno branili ugled Crne Gore i svojim igrama i svojim ponašanjem. Moji crnogorski fudbaleri, pojačani sa drugim igračima sa Balkana podigli su francuski fudbal vrlo visoko i do najboljeg u Evropi i u svijetu i postao je još popularniji, organizovaniji. Zahvaljujući reputaciji mojih sunarodnika teško je bilo naći ijedan klub u Francuskoj, Belgiji, Portugalu bez jednog ili dva naša igrača, tako da sa Balkana dovodim pod moju zastavu 30-ak odličnih fudbalera, među njima Tomislava Ivkovića, golmana reprezentacije, vjerovatno najboljeg u Evropi u Sporting iz Lisabona kojeg sam našao u austrijskom drugoligašu Tirolu. On je, između ostalog, postao čuven jer je dva puta odbranio penal Maradoni. Zatim su izašli Peštalić iz Mostara pošto me je Halihodžić zamolio, Đurić iz Zvezde, Manojlović iz Rada, Vuković iz Spartaka, Rudež iz Dinama, Fileš iz Čelika, Perdur, Prijić, Žugić, Vukosavljević – Partizan, Keserović – Mačva, Dinov – OFK, Mrkajić – Sarajevo, itd”.
Među tim velikim fudbalskim asovima, sigurno je bilo i poznatih trenera?
“Sigurno, takođe sam upoznao i čuvene trenere, među njima Ivića, Filipovića, Peneva, Nedeljkovića, Draškovića, Blaževića, Halilhodžića koji će poslije velikih rezultata u Francuskoj i Africi, sljedeću sezonu trenirati reprezentaciju Japana. Nema nijedna afrička zemlja u kojoj nijesu trenirali neki naši treneri. A Vladimir Beara javlja već 60-ih godina svijetu “Afrika jeste i biće budućnost fudbala”. To se odavno i te kako vidi”.
Mislite li da naš fudbal nije značajno napredovao?
“Crnogorski mediji i bivši vrhunski sportisti su izjavili prije 20 godina da će nam trebati još toliko da dostignemo nivo koji smo imali. Tačno je da fudbal nije napredovao kao košarka, odbojka, vaterpolo, rukomet i sl. Zašto? Zato što je fudbal u Crnoj Gori postao težak i skup. Igrači se ne mogu pripremati u salama, oprema se brzo troši, ne može se lopta ukrotiti. Čuvati je, a istovremeno s njom raditi sve, usavršavati dribling na terenu uništenim snijegom i kišom. Osim toga ključni igrači odlaze rano, a za njih se nije našla dostojna zamjena. Tehnički štab treba o tome da razmišlja. Nema mnogo klubova u Crnoj Gori, zato terene treba poštedjeti kao i igrače i ne igrati ni po snijegu ni po kiši. U Crnoj Gori ima puno padavina, zato treba pronaći bolje termine za početak i kraj crnogorskog šampionata, tako će biti boljih terena, boljih igrača i više publike. Fudbal nije izmišljen da se igra po blatu, kiši i snijegu. Ako naši igrači idu mnogo rano u pečalbu, crnogorski fudbal gubi mnogo jer im odlaze najbolji ali još neizrađeni igrači i treneri. Vrate se sa slabom zaradom, slabo ponovo igraju, a onda napuštaju fudbal. Često povrijeđeni, postaju treneri, sportski direktori, ali ni na tim funkcijama ne pokažu mnogo jer nijesu bili vrhunski igrači”.
Euzebio, Van Basten, Stoičkov…
Zahvaljujući tom čudnom ali vjerovatno i najljepšem zanimanju, upoznao sam veliki broj najčuvenijih igrača i trenera na svijetu – kaže Risto Radović.
Možete li nam reći na koje to igrače mislite?
– Euzebija – napadača reprezentacije Portugala. Prvi igrač sa Zlatnom kopačkom koji mi je pokazao svoju bistu pred stadionom Benfike, izgrađenu iako je još bio živ. Bio je porijeklom iz Mozambika, a umro je prije nekoliko mjeseci.
– Mađera – napadača Porta i selekcije Alžira, dao je gol petom u finalu kupa evropskih šampiona. To je bio potez stoljeća.
– Mozera – centarhalf Brazila i Marseja. Kaže mi: „Oni tvoji Savićevići su bili fantastični i pobijediše nas u finalu Kupa šampiona”.
– Marka van Bastena – čuvenog centarfora Holandije koji je davao golove iz svih pozicija. Moj sin Marko nosi njegovo ime.
– Plamena Markova – čuvenog bugarskog igrača i trenera, imenjak je mog sina Plamena, koji ima 8 godina, budućeg fudbalera Montenegra.
– Savićevića, našeg Deja koji je svojom tehnikom specifičnom zadivio fudbalske majstore Evrope i svijeta, sada je predsjednik FSCG.
– Hrista Stoičkova – koji je kao igrač Bugarske reprezentacije i najvećih klubova Španije zaslužno osvojio Zlatnu loptu Evrope.
– Emila Konstadinova – koji je u posljednjim sekundama dao gol Francuzima u Parizu i lišio ih odlaska na svjetski šampionat. Zatim Džajića, Šekularca, Osima…
Portal VIJESTI.ME
