Istorija Fudbalskog kluba Budućnost započinje u razdoblju između dva rata, u teškim vremenima progona naprednih snaga. Međutim, uprkos zabranama i raspuštanju, promjenama imena i progonima, Komunistička partija je uvijek ponovo pokretala stvaranje novog sportskog društva.
“Đetići” sa Morače, kako popularno zovu igrače titogradskog prvoligaša, bili su prisiljeni da u razdoblju između dva rata četiri puta mijenjaju ime.
I to stoga što su kao uporište Komunističke partije bili izloženi stalnom progonu tadašnjih vlasti.
U ondašnjoj Podgorici su još 1919/20. godine formirani prvi radnički i đački nogometni klubovi kao – Radnički sportski klub, Đački sport klub Njegoš, a uz njih Muslimanski sport klub Balkan i Građanski sport klub Balšić.
Već godine 1923. klub se registruje pod imenom Zeta, po istoimenoj rijeci što se u blizini grada uliva u Moraču. Klub je Nezavisnoj radničkoj partiji (komunista) služio kao važno političko uporište, preko kojega je KPJ, tada ilegalna, djelovala među omladinom i narodom.
Kada je Nezavisna radnička partija 1924. zabranjena, ukinuta su sva sportska društva pod njenim uticajem, pa i Zeta.
Nekoliko mjeseci poslije, partijsko vodstvo Podgorice pokreće akciju za osnivanje novog sportskog društva. U kafani Jola Vukčevića (danas se na tom mjestu nalazi spomenik Karađorđu, a pedeset metara zapadno hotel “Crna Gora”), održana je 12. juna 1925. osnivačka skupština novog sportskog društva.
Jedan od osnivača, brijač Milo Bulatović, priča kako je novo društvo dobilo ime Zora.
Za prvog predsjednika je izabran Nikola Kovačević, tada visoki funkcionar KPJ u Crnoj Gori, revolucionar, radnički borac, koji je u poslijeratnoj izgradnji socijalističke Jugoslavije imao značajno mjesto.
On je sve do smrti bio na najodgovornijim dužnostima kao član CK SK Crne Gore i CK SKJ, predsjednik Skupštine Crne Gore, i na drugim funkcijama.
Za zasluge ga je predsjednik Tito odlikovao Ordenom junaka socijalističkog rada.
“Sjećate li se ko je kumovao imenu?”, pitali smo Bulatovića.
“Niko pojedinačno nije predlagao ime društva. Rekao bih da je to još prije osnivačke skupštine odredilo partijsko vodstvo Podgorice. Jer, Zora je bila asocijacija na svitanje dana, htjelo se reći: I nama koji stenjemo pod okriljem buržujske vlasti, jednom će svanuti prava zora.”
Pojava Zore omogućila je partiji pokretanje nove aktivnosti među radnicima i učenicima. Društvo je sve do 6. januara 1929. godine odigralo značajnu ulogu ne samo na sportskom nego i na političko-revolucionarnom planu.
Prvu utakmicu Zora je odigrala protiv Građanskog kluba Balšić i pobijedila sa 2:1.
Prvi trener Zore bio je Slovenac Karlo Vugrinec, zaposlen u Električnoj centrali. Istovremeno je igrao. Kao član KPJ često je proganjan i hapšen.
Kad je morao napustiti Podgoricu, dužnost trenera preuzeo je Dujo Vlak, koji je dotad bio član Balšića.
Kada je Kralj Aleksandar 6. januara 1929. godine objavio monarho-fašističku diktaturu, ukinute su sve “slobode” i “demokratska prava”, koja su bila zapisana u ustavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine.
Krajem februara iste godine odlukom Sreskog načelstva u Podgorici zabranjuje se svaka sportska i druga aktivnost RSK Zora. Tako je ugušena i ova legalna forma rada ilegalne KPJ i SKOJ.
“Međutim – prisjeća se jedan od partijskih i sportskih aktivista u to vrijeme, Milan Raičević “Partija nije posustala. Počelo se raditi na stvaranju novog sportskog društva. Dali smo mu ime Budućnost, jer je svaka naša akcija bila prožeta borbom za bolji život i sigurniju budućnost.”
Kako se na čelu Budućnosti nalazio komunista Spasoje Raspopović, policija nije odobrila pravila kluba.
Zato je Mjesni komitet KPJ u Podgorici predložio da se za predsjednika izabere bivši predsjednik Zore, Niko Keljević, službenik u Gradskoj upravi, blizak KPJ.
Tako je Budućnost verifikovana kao građanski klub, a u stvari je djelovala pod okriljem Partije.
Nešto poslije, za sekretara kluba je postavljen Sergije Stanić, član Mjesnog komiteta KPJ, prvoborac NOR, koji je 1943. godine poginuo u Hercegovini.
Uskoro, Keljevića na dužnosti predsjednika zamjenjuje član KPJ, dr Grujo Petrović, pa je Budućnost u svemu bila partijsko stjecište.
Igrači i rukovodioci Budućnosti bili su aktivni ne samo na sportskom polju nego i u izvršavanju partijskih zadataka.
Tako su igrač Vlado Božović – narodni heroj iz revolucije, sada član Predsjedništva SR Crne Gore – te član partijskog vodstva u Podgorici Periša Vujošević, zajedno sa Andrijom Mugošom, sada članom Savjeta federacije, bili glavni organizatori odlaska dobrovoljaca u Španiju.
Godine 1936, poslije poznate provale u Partiji, kraljevska uprava Zetske banovine zabranila je rad RSD Budućnost.
Kad je Partija uvidjela da se aktivnost ne može nastaviti, Budućnost je dobila novo ime – Crna Gora. U upravi su bili aktivni rukovodioci partijske organizacije, koji su prethodno radili u Budućnosti. Jedan od sekretara kluba bio je Dimitrije Migo Vrbica, član MK KP, a onda general JNA.
Kada je počela oružana borba protiv okupatora i domaćih izdajnika 1941, klub je prestao raditi.
Više od 40 igrača i 25 članova uprave zamijenilo je sportske cipele i majice puškama i bombama.
Mnogi su iz rata izašli kao visoki vojni rukovodioci, nosioci “Partizanske spomenice” i narodni heroji. Većina je svoje mlade živote ugradila u temelje nove socijalističke zajednice.
Na inicijativu Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu u listopadu 1944. godine obnovljen je rad sportskog društva Crna Gora, koje je tek u drugoj polovini 1945. dobilo staro ime – Budućnost.
U poslijeratnom periodu Budućnost je 12 godina član prve, a 19 druge lige.
Odigrala je više od 820 prvenstvenih utakmica.
Najveći uspjeh postigla je 1965. i 1977. godine plasmanom u finale Kupa za pehar predsjednika Tita. Prvi put je izgubila od Dinama 1:2, a u sljedećem nastupu je tek u produžetku (0:2) prepustila Titov pehar Hajduku.
Za zasluge u predratnom i poratnom razdoblju, za širenje bratstva i jedinstva, za veliku sportsku i političku aktivnost, drug Tito je odlikovao Budućnost Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem.
Husein Tuzović, obrada: Yugopapir (SN revija, 1978.)
