Kada nije na košarkaškom terenu, Bojan Dubljević voli da igra pikado. Legenda Valensije u razgovoru za sajt Evrolige pričao je o ovom hobiju – sve je, otkriva Dubljević, počelo u rodnom Nikšiću.
Priznaje da mu igranje pikada pomaže na košarkaškm mečevima.
“Igranje pikada mi pomaže kada šutiram na utakmicama. Kada želim da pogodim neki broj moram da se koncentrišem. To je poput slobodnih bacanja – potrebna je koncentracija. Tako da mi to pomaže“, objašnjava centar Valensije.
Postoji razlika između Dubljevića na košarkaškom terenu i Dubljevića sa strelicama u ruci.
“Volim da pobijedim i proslavim pobjedu, a koristim i “trash talk”. Na terenu nisam igrač koji se tako ponaša, ne koristim “trash talk”, za razliku od igranja pikada u pabu”.
Ljubav prema pikadu datira iz rodnog Nikšića.
“Četiri, pet puta nedjeljno smo izlazili. Igrali smo pikado, bilo je mnogo zabavno. U to vrijeme pikado je bio popularan u Nikšiću. Ne znam zašto – možda zato što je u pitanju mali grad u kojem nemate mnogo toga specijalnog da radite. Jedino da popijete pivo i igrate pikado. Tako da smo svi igrali“, prisjeća se Dubljević.
U paru sa bratom Nikolom bio je nepobjediv.
“On je dvije godine stariji od mene i bili smo mnogo dobri. Napredovali smo i ubrzo je čitav grad želio da igra protiv nas. Željeli su da nas pobijede. Bilo je zabavno. Uvijek sam govorio da želim da pobijedim. Takav sam tip – igram da pobijedim.”
Sa bratom je imao dug niz nepobjedivosti.
“Izgubili smo jedan meč. Mnogo smo igrali, možda pet puta nedjeljno. U ekipi koja nas je pobijedila bio je Nemanja Vranješ, košarkaš Mornara. Loše smo odigrali tu partiju. Ali, nakon toga smo opet igrali i pobijedili ih”, kaže Dubljević.
U Valensiji ne igra mnogo. Ritam je takav da nema mnogo slobodnog vremena.
“Nemamo mnogo vremena sa svim ovim utakmicama i putovanjima. Moji saigrači ne igraju pikado. Igram samo kada mi brat ili prijatelji dođu u posjetu. Ovdje u Valensiji ima jedan pab, zove se “Liverpul”, u čast fudbalskog kluba – ja sam navijač Liverpula i kada imam vremena odem tamo, pogledam utakmicu Liverpula i igram pikado.”
Pokušaće da usavrši vještine.
“Možda, kada se penzionšem, mogu da usavršim vještine igranja pikada. Imaću više vremena. Svi igrači pikada su debeli, piju pivo. Mogu ja to“, kaže u šali Dubljević.
Otkrio je kako počinje partiju.
“Uvijek počinjem od broja 17. Ne znam zašto – kad sam počinjao da igram uvijek sam prvo gađao 17, možda zbog toga“, zaključio je Dubljević.
