Crna Gora – teško da ćete na planeti naći manju zemlju, koja je drugim selekcijama dala više vrhunskih sportista, onih koji prave razliku, istinskih šampiona… Naravno, nismo ni mi imuni na dovođenje stranaca u naše reprezentacije, ali čini se da je razilka između onih koji su otišli i koji su došli ogromna. Bilo je i onih koji su Crnoj Gori donijeli kvalitet, ali uglavnom su stizali sportisti koji su teško mogli do dresa svoje zemlje, pa su se odlučivali za Crnu Goru.
Prlainović, Mandić, Marković, Miortić…
Nema vaterpolo reprezentacije na planeti kao što je to Srbija. Dominacija koja traje skoro deceniju nastavila se i ovog ljeta u Barseloni, a uz Filipa Filipovića dvojica najbitnijih igrača ove selekcije su Andrija Prlainović i Dušan Mandić. Dva majstora rođena u Boki odlučila su se da nastupaju za Srbiju iako bi i sa Crnom Gorom imali velike šanse da osvajaju medalje. I dok je kod prvog u pitanju nacionalni osjećaj, kod drugog se možda moglo i uraditi više da nastupa za našu zemlju. Uglavnom, kada je vaterpolo u pitanju njihovim putem otišla su još dva talenta – Nemanja Vico (bio u timu u Barseloni) i Gavril Subotić.
Nekoga je vodio nacionalni osjećaj, a neke i želja za uspjesima, pa se tako Nikola Mirotić umjesto solidne selekcije Crne Gore odlučio za jednu od najboljih – Španiju. Kada smo kod košarke i kod dama smo izgubili jednu od najboljih – Ana i Milica Dabović su Srbiju vodile do zlata na EP i bronze na OI.
I crnogorski rukomet je drugim selekcijama dao vanserijske igrače, a jedan od onih koji su mogli da igraju za bilo koju selekciju na svijetu je i Žarko Marković, koji je dres Crne Gore zamijenio mnogo bogatijim – Katara. Bilo je tu još rukometaša, poput Gorana Stojanovića, Darka Stanića, ali su oni daleko od klase ljevorukog Cetinjanina. Sada ostaje i dalje nejasno pitanje Vuka Borozana, ali čini se da Crna Gora polako gubi još jednog rukometaša top klase.
Raspadom SCG odbojka je u Crnoj Gori završila na margini, ali i u takvoj situcaiji ostala je bez jednog sjajnog igrača. Miloš Nikić je navukao dres Srbije i bio važan akter mnogih medalja ove zemlje.
Uzimamo one za koje nema mjesta negdje drugo
Osim rukometašica Bojane Popović, Katarine Bulatović i Ane Đokić, koje su i te . kako promijenile istoriju crnogorskog sporta i bile velika pojačanja za našu selekciju, ostali su u našu zemlju stizali uglavnom, jer u svojoj nisu mogli da dobiju priliku. Samim tim i daleko su svjetske klase, koju je Crna Gora “izvozila”.
Najviše “stranaca” je u fudbalskoj selekciji, uglavnom onih za koje nije bilo mjestau reprezentaciji Srbije. Što je još lošije je činjenica da su, osim Adama Marušića i Dejana donekle Nikole Drinčića, malo toga dobrog donijeli “sokolovima”.
Od osnivanja i košarkaška selekcija uvijek ima jednog stranca i to uvijek Amerikanca i za neke od njih bi se moglo reći da su bar za evropske okvire solidna imena, a od svih njih čini se da je najviše pokazao Tejlor Ročesti. U ženskoj selekciji osim Ane Deforž, ostale i nisu bile veliko pojačanje.
Kada je u pitanju muški rukomet, bilo je dosta “stranaca”, ali je kvalitet Crnoj Gori donio Melić. Istina, on nije ni želio dres Srbije, a između BiH i lavova izabrao je kvalitetniju selekciju. Iza kraj još jednom o vaterpolu. Jer bilo je i onih koji su trebali da pojačaju Crnu Goru. Denis Šefik je veliko golmansko ime, ali se za našu kapicu odlučio tek nakon sukoba u selekciji Srbije i nije donio nikakav ekstra kvalitet. Nakon njega za ajkule je zaigrao i Francuz Ugo Kruzija, pa iako je ljevoruk, bilo je brzo jasno da su i naši mladi igrači bolje rješenje od njega.
I aktuelna selekcija Crne Gore ima jednog “stranca”. Marko Petković svojom željom i zalaganjem se trudi da pokaže kako zaslužuje Gojkovićev poziv, ali je jasno da je za njega i dalje bilo mjesta u selekciji Srbije nikada ne bi navukao kapicu Crne Gore.
Iz svega nije teško zaključiti da je na državi i savezima da u budućnosti učine sve kako ne bi dozvolili da gubimo velike šampione, jer za takve u inostranstvu zamjene nema.
