Kapiten vaterpolo reprezentacije, Draško Brguljan, po četvrti put nastupa na Olimpijskim igrama. Uz to, nosio je i zastavu Crne Gore na otvaranju Igara. U iskrenom razgovoru za Meridian Sport, Draško je otkrio svoja očekivanja vezana za Olimpijske igre.
Nijesi prvi put na Igrama, nadamo se ne i poslednji, prešao si put od malog od palube do lidera. Kakav je bio taj proces, jesi li zadovoljan urađenim?
Zadovoljan sam jer dolazimo iz jedne jako male zemlje, koja praktično u dva sporta nešto predstavlja. Mi smo jedan pravi dokaz kvaliteta jer se borimo sa većim državama koje mnogo više novca ulažu od nas u vaterpolo i koje imaju mnogo veću bazu igrača od nas. Ali mi uspješno godinama pariramo njima i postigli smo jako dobre rezultate. Bilo je naravno i nekih koji nisu zadovoljavajući, ali godinama smo u vrhu i uvijek smo u grupi širih favorita za medalju. Nadam se da će tako da se nastavi u budućnosti i da će Crna Gora u vaterpolo uvijek igrati na velikim takmičenjima.
Prvak Evrope sa klubom, prvak Evrope sa reprezentacijom, gdje nalaziš inspiraciju poslije toliko godina u bazenu?
Ne znam koliko je to veliko, u modernom sportu, jer se danas sport različito tumači. Različiti sportisti i ljudi uopšte oko sporta ga različito tumače. Malo mi je teško da kažem bilo što o tome. Iz mog ugla za mene je jedini pravi sport reprezetativni sport i ja 15 godina i više igram za reprezentaciju. Ne mogu da razumijem ljude koji neće da igraju za svoju zemlju i koji imaju neka opravdanja da su umorni. Ja to zaista ne shvatam i ne znam da li ću ikad moći da shvatim. Reprezentacija je najveći mogući nivo sporta i za nju igraju najbolji i igra se protiv najboljih. Meni je uvijek bila to najbolja motivacija. Izuzetno sam zadovoljan svim tim utakmicama koje sam odigrao, nadam se da će biti još, vidjećemo koliko.
Tih 350 utakmica za reprezentaciju, gotovo svakog dana u jednoj godini sa kapicom Crne Gore, može li se prepričati taj osjećaj i koliko si svjestan koliko je to veliko u modernom sportu?
Inspiraciju i motivaciju meni je veoma lako da nađem, jer radim ono što najviše volim i to mi je glavni pokretač. Volim da se takmičim naročito na reprezativnom nivou sa najvećim igračima, da igram protiv najboljih igrača. Jednostavno to me vuče i daje motivaciju kada su nekada treninzi teški. Nije baš lako uskočiti u bazen i ući u teretanu, ali uvijek postoji ta neka motivisanost takmičenjima, postoji ono da pokažemo da smo bolji od nekoga. U principu je to moja najveća inspiracija.
Kada bi morao da ubijeđuješ neke klince da je vaterpolo sport kojim se vrijedi baviti, koje riječi bi upotrijebio?
U ovo današnje vrijeme je jako teško motivisati djecu da se bave vaterpolom, jer se nekakosve manje više gleda kroz neku finansijsku stranu koja u vaterpolu nije finansijski isplativa. U vaterpolu niko nije nešto specijalno zaradio ni blizu kao u drugim sportovima. Ali onaj koji stvarno voli itekako može da uživa u ovom sportu. Mislim da djeca jednostavno treba da se motivišu time što reprezentacija pravi neki rezultat. Da vide naš odnos prema reprezentaciji i rezultat koji pravimo. Jednostavno preko toga se najviše po meni zavoli jedan sport.
Predvodnik si ove generacije, dolazi nova, promijenili su se mnogi oko tebe u bazenu, od koga si učio i ko su ti koji će sjutra biti lideri umjesto tebe? Ne moramo da se brinemo, zar ne?
Ima veći broj igrača koji tu ulogu mogu da ponesu, prije svega mislim na Spajića i Matkovića koji djeluju već sada kao ti igrači koji će početi da preuzimaju liderstvo. Ima tu još Ukropina i Đuro Radović, a posebno mi se sviđaju ova dva najmlađa Vasilije Radović i Marko Mršić koji ako nastave ovako biće top igrači i za par godina će biti među najboljim igračima u svijetu na svojim pozicijama. Što se mene lično tiče ja sam imao tu sreću da učim od velikih trenera. Meni su treneri bili Petar Porobić i Ranko Perović. Naravno Vlado Gojković koji je selector reprezentacije, od kojeg samo možete da slušate i upijate koliko on ima vaterpolo znanja. Sa njim je bilo stvarno milina da igram i zaista sam puno naučio od njega. On je igrao na istoj poziciji kao i ja, mada neke stvari ni blizu ne radim kao što je on. Što se Pera tiče on je veliki trener. On je poslije osamostaljenja države preuzeo reprezentaciju, uz njega smo puno naučili i ostvarili dobre rezultate. Imali smo zlato sa evropskog prvenstva, ali nije ni to zlato najvažnije koliko to što smo postali mnogo bolji igrači kod njega i puno smo stvari naučili. On je jedan vrhunski trener i dan danas, jedan od najboljih taktičara sigurno u svijetu vaterpola. Što se Ranka Perovića tiče on je isto jedan veliki trener. Ima dva srebra sa reprezentacijom i zlato sa primorcem u Euro ligi. Rezultati govore najbolje o njemu i broj igrača koji su kasnije postali okošnica reprezentacije. Od igrača sam imao zaista veliku sreću da igram sa Sašom Radovićem, Peđom Jokićem i Vijekom Paskovićem koji su stvarno bili borci i nisu se plašili nikad nikoga. Naravno bilo je tu još puno velikih igrača kao što su braća Janovići, Uskoković, Radić. Ranije sam imao priliku da u klubu igram sa čak reprezativcima one velike Jugoslavije kao što su Nebojša Milić, Zoki Nikčević i Vaso, imao sam tu sreću da sa velikim igračima i trenerima radim. Od njih svih sam jako puno naučio.
Tokio je novo iskustvo, dolazi godinu kasnije, bez publike, uz korona protokole, uz pritisak naše javnosti da se konačno uzme medalja sa jednom jako mladom i prilično neiskusnom ekipom, ako izuzmemo Leku Ivovića i tebe. Zvuči izazovno?
Mi nemamo apsolutno nikakav pritisak, ovo je jedna izuzetno mlada ekipa, ekipa koja je napravila veliki rezultat prije godinu ipo dana. Ekipa koja je napravila veliki rezultat plasmanom na ove Olimpijske igre, tako da mi nemamo niti osjećamo pritisak. Jedini pritisak koji imamo je da damo sve od sebe i da se u svakoj utakmici fanatično borimo. To je jedini pritisak, ovo sve ostalo je sporedno. Korona je i dalje aktuelna, svaki dan je ovdje testiranje i protokoli, ali trudimo se da to minimalno utiče na nas i fokusirani smo samo na igru i na prvu utakmicu koja dolazi.
Sport donosi uspjehe i neuspjehe, kako se boriti sa obje strane te medalje?
U sportu se i uspjeh i neuspjeh slavi ili tuguje, samo nekoliko dana jer jednostavno idu nove obaveze, nove utakmice i ja zaista mislim da si onoliko dobar koliko je dobra zadnja utakmica koju si odigrao. U sportu je uvijek novi dan novo dokazivanje i zato kad je neki veliki uspjeh ne treba nešto pretjerivati u slavlju i svemu tome, jer vrlo brzo dolazi nešto novo. Isto tako kad je tu neki neuspjeh ne treba smatrati to tragedijom, jednostavno sport je takav, nekad se pobijedi nekada se izgubi. Tako da ništa od toga ne treba gledati tragično.
Pripremaš li se za život nakon završene vaterpolo karijere? Kako ga zamišljaš?
Još uvijek nisam razmišljao o tome, šta ću da radim nakon vaterpola. Plan mi je da igram na klubskom nivou još neku godinu, koliko me bude tijelo slušalo. Motivaciju imam to mi nije neki problem. Što se reprezentacije tiče tu ću da razmislim dobro poslije Olimpijskih igara, ako me tijelo bude slušalo i reprezentacija bude htjela, ja sam tu.
Čemu se i kome raduješ van bazena, ko su tvoji ljudi, koje su tvoje rutine, običaji?
Ja već 10 i više godina živim u inostranstvu tako da se najviše radujem povratku u Crnu Goru i u moj Kotor. Tu mi je porodica, prijatelji i djevojka, tako da najviše se radujem kad dođem kući .Pogotovo ljeti, kada je sve opušteno, bez stresa, nervoze i bez sjekiracije. To me najviše opušta i tome se zaista radujem u smislu nekog odmora i punjenja baterija za ono što me očekuje na treninzima nakon toga.
