Iako još nije istekla ni polusezona, cedulju sa zacrtanim ciljem u 2016. godini, na zidu trening sale podgoričkog kluba Omladinac, crnogorska karate reprezentativka Dragana Konjević već će morati da zamijeni.
Ona je u Monpeljeu, na Evropskom prvenstvu već ispunila ono što je poželjela i istakla na zidu zajedno sa ceduljicama želja ostalih članova na početku sezone – osvojila je bronzanu medalju u Francuskoj u borbama teške kategorije!
“Još to nijesam uradila, ali znam šta želim. To je medalja na Svjetskom prvenstvu u oktobru u austrijskom Lincu. I zalijepiću cedulju sa tim ciljem kako bi na svakom treningu znala razloge ogromnog rada, odricanja i nerijetko izdržavanja velikog bola”.
“Nije lako doći do medalje na tako velikom takmičenju, ali uspjela sam baš kada sam počela da sumnjam u maksimu da ogroman rad i trud na kraju daju rezultat. To, ipak, jeste istina i moj sportski put je potvrda tome”.
“Nije lako biti od ranog jutra na poslu, trenirati u pauzama i vraćati se na posao i tako svaki dan na nogama do kasnih večernjih sati. Zbog ljubavi prema sportu i nužde da radim, zapostavila sam i studije Pravnog fakulteta“, kazala je za „Vijesti” 23-godišnja crnogorska reprezentativka Dragana Konjević.
A od tri šanse da crnogorske i karatistkinje Omladinca osvoje medalju, samo je Konjević uspjela da slavi u meču za bronzu. Ona se i prva borila, a potom Ana Drašković i Anja Jović nijesu uspjele u odlučujućim borbama.
“Imala sam sreću da se prva borim za bronzu, i nakon pobjede nad trofejnom Špankinjom Laurom Gonsales Palasio, mojoj sreći nije bilo kraja. Potom su to zadovoljstvo pomutili porazi mojih drugarica”.
“Svi smo u Omladincu porodica, i zajedno se radujemo pobjedama i medaljama, strepimo tokom borbi i tugujemo zbog poraza”.
“Imamo sjajnu žensku ekipu koja je sami svjetski vrh, i samo su nas povrede najtrofejnijih, Marine Raković i Jelene Maksimović, spriječile da u Monpeljeu napravimo više. Ali, spremićemo se za Linc”.
Koji meč je bio najteži u Monpeljeu?
“Ako izuzmem taj poraz od Finkinje Kusisto u polufinalu, onda definitvno prethodna borba sa Švajcarkinjom Fani Klevin. Ušla sam sa previše respekta u tu borbu, pošto sam se nagledala na internetu njenih borbi i pobjeda na velikim takmičenjima”.
“Ipak, našla sam odgovor, jer su nam tokom priprema u klubu dolazili borci iz Albanije i sa Kosova, a mi smo sparingovale sa njima ne tražeći popust. To se u našem klubu ne radi, jer bez respekta se upuštamo u borbe sa momcima“, zaključila je Konjevićeva.
Karate selekcija nije imala novca za zajedničke pripreme, kako ste uspjeli da se pripremite tako dobro da napadnete tri medalje?
“Selekcija je uspjela da nastupi na Svjetskom kupu, Balkanskom prvenstvu i Zlatnom pojasu Čačka, a klub mi je platio učešće na Premijer ligi u Salcburgu. Bile su to dobre provjere, mada sam ja povrijedila stopalo u finalu Svjetskog kupa, pa su potom i moji rezultati bili gori, a selektor i trener Žarko Raković morao mi je promijeniti treninge kako ne bi obnovila povredu”.
“Znala sam da mogu do medalje, jer sam na prethodnom EP u Istanbulu slavila dvije velike pobjede pojedinačno, a u ekipi koja je nepravdom zaustavljena u polufinalu, izgubila sam samo jednu borbu”.
“To mi je ulilo dozu samopouzdanja i znala sam da svi ti treninzi od 11. godine sa Irenom i Žarkom Rakovićem, nerijetko na otvorenom, po kiši i vjetru neće biti uzaludni. Klub nekada nije imao uslova za više od tri treninga u sali, a mi smo željele da vježbamo svaki dan”.
Od medalje Vladimira Jokovića na EP 1995. samo su karatistkinje Omladinca u borbama osvajale medalje na najvećim takmičenjima – Marina Raković od 2012. godine čak četiri, Maksimović i Konjević po jednu.
Vijesti
