Dominik Korea je prije pola godine došao u Budućnost kao veliko pojačanje, ali se na njegov zvanični debi u plavo bijelom dresu još uvijek čeka sa velikim nestrpljenjem.
Splet okolnosti učinio je da Korea u istom danu potpiše ugovor za Budućnost, a u popodnevnim časovima doživi povredu koja ga je odvojila od terena više od pola godine.
“Bio sam presrećan kada sam došao u Budućnost. Nakon što sam proveo četiri mjeseca u Lovćenu, dobio sam poziv najvećeg kluba u zemlji i naravno da sam prihvatio. Istog dana igrali smo pripremnu utakmicu u Nikšiću protiv Sutjeske, ušao sam u drugom poluvremenu, igrao odlično, a onda je na pet minuta do kraja meča protivnički igrač grubo startovao i osjetio sam bol u koljenu”, rekao je za zvanični sajt kluba.
Korea je pokidao prednje ukrštene ligamente koljena, pretrpio jednu od najtežih povreda u fudbalu, a te trenutke pamti kao najteže do sada u svom životu.
“Mislio sam da će klub raskinuti ugovor, da me neće htjeti povrijeđenog. Međutim, ponašali su se kao da sam standardan prvotimac i ne postoje riječi kojima mogu da opišem zahvalnost za taj potez. Klub je kompletno snosio troškove operacije i oporavka, a pritom sam primao platu kao i svi ostali koji su igrali. Budućnost je veliki klub i tako se ponašala od prvog trenutka mog dolaska u Podgoricu, zbog toga jedva čekam da zaigram kako bi im se makar na neki način zahvalio na svemu što su uradili za mene.”
Crnogorska fudbalska javnost Dominika Koreu upoznala je u Lovćenu, kada je iz španske treće lige došao na Cetinje i brzo se prilagodio crnogorskom mentalitetu, a pritom pružao zapažene partije koje su ga i preporučile najvećem klubu u Crnoj Gori. Međutim, malo ko zna da je popularni Domi, kako ga saigrači nazivaju, imao zanimljivu karijeru u mlađim selekcijama.
“Rođen sam u Dakaru, prijestonici Senegala, a moja porodica se preselila u Španiju kada sam imao pet godina. Kao sedmogodišnjak igrao sam futsal sa selekcijom koja je tri godine starija od mene, a uporedo sam se bavio i atletikom, discipline 200m i skok u dalj. Trener me molio da ostanem u atletici jer je smatrao da ću vrlo brzo postati reprezentativac, ali sam se opredijelio za fudbal i nisam pogriješio. Bavljenje atletikom mi je pomoglo u fudbalskoj karijeri, prvenstveno zbog brzine i skok igre.”
Nakon mlađih selekcija Almerije i Ehide, uslijedio je poziv Atletiko Madrida, sa kojim je potpisao trogodišnji ugovor. Korea je kao omladinac brzo zapao za oko tadašnjem šefu struke „jorgandžija“ Kike Sančes Floresu.
“Igrao sam utakmice za omladince, a tokom nedjelje trenirao sa prvotimcima. U tom trenutku su u Atletiku bili Aguero, Diego Košta, Tores, Forlan, Saul Rodrigez.. Sa većinom sam u kontaktu, imamo grupu na Whatsapp-u i redovno se dopisujemo, bili smo velika porodica. Nakon godinu dana sportski direktor koji me doveo u Atletiko je otišao u Bilbao, međutim zbog poznate činjenice da samo fudbaleri baskijske krvi mogu igrati tamo, i pored njegove želje nisam mogao otići na „San Mames“.”
Nakon toga, Korea odlazi u Francusku, a nakon određenog vremena se vraća u Ehidu gdje dobija poziv Lovćena, tačnije trenera Kanatlarovskog da dođe u crnogorsku ligu. Za četiri mjeseca boravka u Lovćenu Korea je prirastao za srce Cetinjanima, a onda je uslijedio transfer u Budućnost, gdje je omiljen među saigračima. Korea je ljetos bio na pripremama na Zlatiboru, međutim u Antaliji je prvi put nakon povrede trenirao sa ekipom.
“Najviše provodim vrijeme sa Mijatom, ali on stalno želi da se bije sa mnom (smijeh). Saigrači su me odlično prihvatili, uvijek se šale jer vole da me gledaju kako se smijem. Jezik sam dosta dobro savladao, a mnogo mi pomaže to što trener Vermezović govori španski. Kada sam ovdje odradio prvi trening sa ekipom i šutnuo loptu, bio sam neizmjerno srećan, nadam se da će uskoro konačno doći trenutak kada ću zvanično debitovati. Veoma sam srećan i zadovoljan u Podgorici, ne želim da idem iz Budućnosti i nadam se da ću ovdje osvojiti mnogo trofeja i igrati jake evropske mečeve.”
