Marija Vuković je obična djevojka koja posjeduje neobičan talenat. U jednoj od najzahtjevnijih atletskih disciplina, eto, može da preskoči visinu prosječnog košarkaša. Ili sopstvenu. Minulog ljeta obradovala je Crnu Goru impresivnim nastupom u dalekom Tokiju, podarivši svima koji prate sport jednu trajnu uspomenu. Nakon zapaženog rezultata u finalu nije se promijenila Marija kao osoba, promijenila se naša percepcija nje.
Otuda silna priznanja na kraju ove godine, od Crnogorskog olimpijskog komiteta do novinarskih udruženja. Mnogi će se sjetiti gdje su bili, šta su radili vrelog 7. avgusta, predzadnjeg dana u programu Olimpijskih igara. Koincidentno, istog datuma na jednom kanalu pušten je kanadski film ‘’Sveti Ralf’’ sa Adamom Bučerom u glavnoj ulozi. Dječak Ralf Voker, čija majka je u komi, odlučuje da načini čudo kako bi se ona probudila tako što se priprema za učešće na prestižnom Bostonskom maratonu u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata. U tom pregnuću jedini saveznik mu je sveštenik Hibert (koji je i sam nekadašnji maratonac) iz katoličke škole koju Ralf pohađa, dok isprva njegovu ideju kao sumanutu ismijavaju vršnjaci, drugi trkači i upravnik škole Ficpatrik.
Film je jedan od onih koji šalju poruku dokle vas mogu dovesti snaga volje, posvećenost, čvrst stav u situacijama kad je naizgled sve protiv vas i nadasve postojan karakter. Jer karakter je sudbina čovjeka. Dok se mali Ralf probijao ka pročelju zadnjim atomima snage, u dirljivom kadru praćenom taktovima Koenove pjesme ‘’Hallelujah’’, naša Marija u stvarnosti preskakala je redom kote od 184, 189, 193 i konačno 196 centimetara. Zarad boljeg poimanja, prema zvaničnim podacima njena tjelesna visina iznosi 194 centimetra!
Kao što u filmu na kraju svi, uključujući antagonistu Ficpatrika koji prati trku preko radija, počnu zdušno da navijaju da Ralf pobijedi, tako su i osobe koje nisu upućene u čari atletike ili su smetnule s uma taj događaj usljed munjevitog protoka informacija prešaltale TV uređaje na prenos ženskog finala u skoku uvis, da vide koliko može Marija Vuković.
A, može ona i više od tih 196 centimetara. Svega mjesec prije OI preskočila je 197 u Smederevu gdje je postala prvakinja Balkana i prva crnogorska atletičarka sa ispunjenom A olimpijskom normom. Postavila je sve rekorde u nacionalnim okvirima.
Pošto se uvjerila da njeno tijelo može, glava je ispratila fizičke mogućnosti. Na poligonu Nacionalnog stadiona u japanskoj prijestonici raščistila je sa sobom – što je podvig nad podvizima. Ne treba nagađati koji joj je naredni cilj, saopštila nam ga je: preskočiti magičnu granicu od dva metra.
Dom Vukovića sigurno je značajan majdan plemenitih metala. Od juniorskih dana Marija niže medalje sa nacionalnih, balkanskih, evropskih i svjetskih takmičenja. Nadamo se da će do kraja karijere pribaviti i najsjajniju, olimpijsku. Jedan od benefita individualnih sportova je što nema potrebe za vaganjem koliko je neko doprinio uspjehu. Za svaku preskočenu visinu zaslužna je samo ona. Svaka povreda boljela je samo nju. Svaki dodatni centimetar izvukle su njene čudesne noge. Kroz sumnje, preispitivanja, odricanja, godine treninga, pehove zbog okolnosti na koje nije mogla uticati prolazila je sama. Zato je svaki Marijin trijumf kolektivizovan jer je ostvaren pod crnogorskom zastavom.
Nije tako moralo da bude. Slučaj je udesio da se nastani na prijestonom Cetinju. Porodici Vuković, kao i hiljadama drugih, pripao je krivi dio u ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije. Biti istrgnut iz najranijeg djetinjstva tutnjavom granata i fijukom metaka, napustiti u žurbi ognjište i uputiti se u nepoznato, postati stranac među svojima, rastati se od rođaka i prijatelja – to su užasi koje ne možemo ni da zamislimo vjerodostojno, samo da budemo zahvalni što se život nije surovo poigrao i sa nama. Iz takvih strašnih proba oni slabog duha izlaze utučeni u pojam, a jaki postanu uzvišeni.
Zamislite da Crna Gora ima devetu teniserku svijeta. Ili devetog šahistu na FIDE listi sa 2.750 bodova. Tolika je vrijednost njenog podviga u Tokiju, naglašena činjenicom da su svega četiri takmičarke preskočile više od 196 centimetara. Olako se zanemaruje da crnogorski sportisti treniraju u uslovima infrastrukture izgrađene u prošlom vijeku, da ni na vidiku nema najava da će biti značajnijih ulaganja u sport sa državnog nivoa. Pronaći sponzore na ovako malom tržištu predstavlja misaoni eksperiment izgledan poput učlanjenja u Evropsku uniju do 2025.
Često od bezbojnih političara, koji lešinarski grabe svaku priliku da se očešu o tuđu slavu, čujemo otrcanu frazu o sportistima kao ‘’najboljim ambasadorima svoje države’’. Čekamo da isti porade na tome da sportistima stvore makar približne uslove i olakšice kakve uživaju ambasadori, čije plate čak i kada dolaze iz manjih i siromašnijih zemalja iznose po četiri-pet hiljada eura mjesečno. Stipendije Međunarodnog olimpijskog komiteta za takmičare poput Marije Vuković kreću se oko 1.500 dolara.
Pariz čeka iza ćoška. Grad svjetlosti obasjaće kroz dvije i po godine nove i neke stare šampione. Posebno ćemo pratiti discipline ‘’kraljice sportova’’. Država, COK i Atletski savez u obavezi su da njoj i svim perspektivnim takmičarima osiguraju preduslove za vrhunski rezultat, kako bi svi oni bili fokusirani isključivo na sportsko borilište. Vuković nam je prije deceniju u Kanadi pokazala da pod iole ravnopravnim kriterijumima može da bude najbolja na svijetu.
Ako ne stigne do podijuma u seniorskoj konkurenciji, neka to bude zbog kvaliteta protivnica, a ne zbog nemogućnosti da se pripremi i dostigne optimalnu formu. Nema prostora za kajanje kad znaš da si pružio/la sve od sebe. Ljubitelji sporta cijeniće je podjednako kao i do sada, imala medalju oko vrata ili zastala u polufinalu.
Pehari skupljaju paučinu, uspomene se pamte. Zbog svega što je učinila za ovdašnju atletiku zaslužila je naklon uz pozdrav: Ave Marija!
