Danka Kovinić je godinu počela sa tri vezana poraza, prije nego što je koronavirus svijet „okrenuo naopačke“.
Nakon šest mjeseci prekida svih zvaničnih teniskih takmičenja, u situaciji koja je daleko od bezbjedne i opuštene, najbolja crnogorska teniserka, igra možda i najbolji tenis u karijeri.
Na pitanje šta se promijenilo, odgovara:
– Samopouzdanje – za 180 stepeni. Zrelija sam. Imam drugačiji pristup. Vjerujem. Ima mnogo faktora.
Utisak nije pokvario ni poraz od Viktorije Azarenke na startu Rolan Garosa, u zimskim uslovima i meču koji je Bjeloruskinja na autoritet, pa i “bezobrazluk”, prekinula nakon desetak minuta.
– Dobro sam ušla u meč, bila sam fokusirana, iako je padala kiša, nisam obraćala pažnju na to. Nakon pauze, bukvalno se napravio prekid i u mojoj igri, nisam našla ritam i dala sam joj mnogo poena. Ona se odvojila, kasnije je bilo teško vratiti se, iako sam se borila do posljednjeg. Samo mi je žao što nije bilo ljepše vrijeme da se igra dobar tenis i da bude potpuno uživanje igrati na ‘Suzan Lenglen’ stadionu – kaže Kovinićeva za Vijesti.
Tenis je kompleksan sport, lijep i uzbudljiv, gospodski, ali istovremeno i surov. Greške se ne praštaju, još ako se prave u nizu. To je Danka osjetila veoma dobro. Prije četiri i po godine je bila 46. igračica svijeta, a kada se očekivao nastavak puta ka vrhu, uslijedio je vrtoglav pad, do skoro 200. pozicije na WTA listi…
– Kada se uđe u krizu, nije lako izaći brzo. Možda Novak može, jer je on fenomen, da se digne za sedam dana, ja nisam mogla. Nisam se osjećala dobro na terenu. I kada sam bila 90. na svijetu osjećala sam da igram kao da sam na poziciji broj 200, znala sam da sam u lošem ritmu, bila sam realna. Bio je to period lutanja, mijenjala sam trenere, putovala sa mamom na turnire, imala probleme sa organizacijom treninga i sparing partnerima – sjeća se 25-godišnja Novljanka.
U tenisu, iako klasičnom individualnom sportu, tim i timski duh su neobično važni. Iza svakog uspješnog igrača ili igračice nalazi se ekipa ljudi – to je Danka dobila u teniskoj akademiji Janka Tipsarevića, čiji je član od prošle godine i gdje ima sve što uglavnom nije imala ranije…
I to je jedan od razloga njenog uspona, odnosno povratka.
– Zaista kod Janka imam sve uslove – i trenera, i fizioterapeuta, i sparing partnere, ali i podršku. Janko ima mnogo obaveza, ali i vremena za mene. A kada mi on, koji je bio osmi na svijetu, kaže da imam kvalitet da budem još bolja i da se nađem među 20-30 najboljih, kako i da ja ne vjerujem u sebe. Sve to podiže samopouzdanje, što se vidi na terenu.
Iako je 2020. počela porazima, u prvim kolima Australijan opena, Akapulka i Montereja, kaže da je već tada osjetila da se vraća…
– Ja najbolje znam kako se osjećam na terenu i u kakvom sam momentu. U Montereju sam vidjela da sam u dobrom ritmu, zatim sam odradila kvalitetne treninge i sparinge u Indijan Velsu, prije nego što je sve stalo. Ali, i u tome sam pronašla pozitivne stvari – provela sam vrijeme kući, u Crnoj Gori, sa porodicom, što mi je jako prijalo. Bila sam mentalno spremna da se vratim još bolja.
Nakon sjajnog nastupa na nezvaničnom turniru – Prvenstvu jugoistočne Evrope u Beogradu, koji je osvojila sa svih deset pobjeda, uslijedio je poraz od Zvonareve na Indijan Velsu, pobjeda nad Australijankom Kabrerom u prvom kolu US opena, pa poraz od Poljakinje Magde Lineti u meču u kome je propustila veliku šansu da dođe do treće runde grend slem turnira, prvi put u karijeri. Skoro tri sata je trajao meč, Danka vodila 4:2 u taj-brejku trećeg seta, a na kraju izgubila 2:1.
– Mnogo teško mi je pao taj poraz. Imala sam priliku da prvi put dođem do 3. kola grend slema – iskrena je Danka.
Ipak, taj poraz je nije poremetio, naprotiv. Sa mnogo samopouzdanja se vratila u Evropu, u Istanbul, gdje je prije četiri godine igrala finale. Sada je zaustavljena u četvrtfinalu, tijesnim porazom od Eženi Bušar.
– Kad sam završila taj meč, osjećala sam se tako da sam željela odmah da izađem na teren i da opet igram sa njom, uvjerena da bih pobijedila – kaže Danka.
U tom porazu bilo je, međutim, i dobrih stvari – da je pobijedila i došla do polufinala, ne bi mogla da učestvuje na velikom rimskom turniru, odnosno ne bi stigla da igra kvalifikacije.
– Konsultovala sam se sa svojim timom da li da idem u Rim, ili da se odmorim. Odlučili smo da idem, iako me odmah po dolasku čekao prvi kvalifikacioni meč.
Uspješno je prošla kvalifikacije, a u glavnom žrijebu stigla do treće runde, eliminisavši Belindu Benčić, desetu igračicu svijeta.
– Lijepa pobjeda, ne znam da li je i najveća u karijeri, jer sam 2016. pobijedila Robertu Vinći, koja je tada bila osma na listi. Ali, vidim da je pobjeda nad Benčićevom izazvala veliku pažnju, možda i zbog toga što me dugo nije bilo – iskrena je Danka, koja je, kaže, dobila veliki broj poruka podrške i želja da nastavi put ka vrhu.
U Rimu ju je zaustavila Elisa Mertens, na Rolan Garosu je izgubila od Azarenke, ali planovi su ostali isti.
– Moj cilj je da u svaki naredni meč uđem sa ciljem da pobijedim i da se borim za svaki poen, kao i da uživam u igri, kao što uživam sada. Dokle ću stići – zavisi od mnogo faktora, ali imam osjećaj da mogu. Idem korak po korak, želim da dođem u top 50, pa u top 30. To su neki planovi. Na WTA turu je sve moguće, nije velika razlika između igračica. Možda prvih 10-15 djevojaka odskaču, ostale su približno istih kvaliteta. I nije nestabilnost ono zbog čega ima uspona i padova, iznenađujućih rezultata, već jednostavno – izjednačenost u konkurenciji. I u tome u vidim svoju šansu – zaključila je Danka.
Danka Kovinić je u vrhu ženskog tenisa tenisa na eks-Ju prostorima. Nema više šampionki, kakve su bile Ana Ivanović i Jelena Janković, na najvećoj sceni sada su druge djevojke, među kojima je i naša igračica.
Od teniserki sa ovih prostora bolje rangirane od Danke samo su tri – Hrvatice Petra Martić i Dona Vekić, te Slovenka Polona Hercog.
– Drago mi je da vidim da ljudi cijene to što radim i kako predstavljam Crnu Goru. Jedina sam teniserka iz Crne Gore, uvijek sa ponosom to ističem i mnogo mi znači kada vidim da se moj trud i želja da uspijem prepoznaju – ističe Danka Kovinić.
