Danilo Popivoda je legendarni fudbalski majstor, koji je svoje prve fudbalske korake napravio u Bijeloj.
Danilo je rođen 1. maj 1947. u Lovćencu, u Srbiji, tadašnjoj FNR Jugoslaviji, ali je njegov otac sa porodicom došao u Herceg Novi, i u Bijeloj počinje njegova fudbalska priča.
– Kuriozitet je, da u Bijeloj nisam mogao da dođem do izražaja. Bio sam na klupi ekipe malog fudbala, jer je bila jaka konkurencija. Sticajem okolnosti pošao sam da posjetim brata u Sloveniji, koji je u Ljubljani bio na fakultetu. Tu sam se oprobao na jednoj utakmici i iako bos, odmah su me zapazili. Na prijateljskoj utakmici protiv „Partizana“ u Beogradu, koju smo riješili u svoju korist sa 2-0, skrenuo sam pažnju na sebe i ponudili su mi da potpišem profesionalni ugovor sa Olimpijom iz Ljubljane, što sam i uradio 1965., priča za Radio Herceg Novi legendarni Popivoda.
U dresu Olimpije odigrao je 226 utakmica i postigao 58 prvoligaških golova.
-Pored Brana Oblaka, za Olimpiju su igrali Vili Ameršek, Horjak, Miško Jovićević, Mišo Smailović, Arslanagić i Bečejac. Utakmicu koju bi izdvojio u dresu „Olimpije“, je susret protiv „Hajduka“ iz Splita, koju smo pobijedili sa 4-0. Bečejac je dao tri gola, ja sam mu sva tri namjestio. Trener nam je bio Branko Zebec. Igrao sam krilo a dok sam nastupao za „Olimpiju“ najteže mi je bilo igrati protiv beka „Radničkog“ iz Niša, kojeg se još uvijek sjećam.
U sezoni 1974/75 Danilo je bio najbolji strijelac šampionata sa 17 postignutih golova. Nakon te sezone prelazi u SR Njemačku i u narednih pet sezona nastupa za ekipu „Ajntrahta“ iz Braunšvajga, gde je odigrao 126 utakmica u Bundes ligi i postigao 27 golova.
-To je bila najjača liga na svijetu. Igrao sam sa velikim zvijezdama: Bekenbauer, Foks, Necer, Brajtner, Uli Henes, Grabovski …
Kao najveći uspjeh iz tog perioda, Popivoda ističe priznanje „Najbolji strani igrač Bundeslige“. To mu je pošlo za rukom da dobije u dvije sezone, i to u društvu velikana tog vremena Kevina Kigena i Alena Simonsena.
Za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije , od 1972. do 1977.godine, odigrao je dvadeset četiri utakmice i postigao sedam golova. Debitovao je 14. juna 1972. godine, na utakmici Kupa nezavisnosti u Brazilu protiv Venecuele. Rezultat je bio 10:0 a Popivoda je postigao prvi gol na utakmici. Učestvovao je na Svjetskom prvenstvu 1974.godine , a dvije godine kasnije na Evropskom.
-Najdraži pogodak u dresu reprezentacije mi je protiv Njemačke, kada smo poveli 1-0, Dragan Džajić je dao drugi gol, ali smo na kraju izgubili nakon produžetaka 4-2. To je bilo polufinale prvenstva Evrope u Beogradu 1976. Bila je to vrhunaska generacija: Džajić, Bjeković, golman Marić, Kule Aćimović, Dragan Holcer, Nadoveza, Jerković, Karasi, Franjo Vladić, Bajović. Imao sam tu privilegiju da igram i protiv Bore Kostića i Šekularca, dok su igrali za „OFK Beograd“, kao i protiv Slobodana Santrača i Ilije Petkovića. Sve su to velikani jugoslovenskog fudbala.
Svoju oproštajnu utakmicu za reprezentaciju, Popivoda, je odigrao u Beogradu protiv Španije 30. novembra 1977. godine, kada je doživio poraz od 1-0.
Na pitanje šta je ostalo neprežaljeni san, u izuzetno bogatoj fudbalskoj karijeri, Popivoda ističe.
– Nisam igrao za reprezentaciju moje zemlje, Crne Gore. Smatram da bi to zaokružilo moju fudbalsku karijeru.
Danilo je nakon okončanja profesionalne karijere bio član stručnog štaba reprezentacije Slovenije, na svjetskom prvenstvu u fudbalu 2002. Na utakmici protiv Paragvaja je sa klupe predvodio slovenački tim umjesto suspendovanog selektora Srećka Kataneca. Ipak, kako sam kaže, nije se pronašao u tom poslu i sada, kao počasni predsjednik fudbalskog kluba „Bijela“, pokušava da kroz svoje bogato iskustvo pomogne u radu kluba.
