Rođen je u Tivtu 1971. godine. Još kao mali zavolio je igre sa loptom. Doduše, u to vrijeme su se dijeca uglavnom i igrala sa loptom. Prvo je želio da bude fudbaler, počeo je da trenira u Arsenalu iz Tivta, ali nije ga privukla bubamara.
Damir Radončić je ipak isprobao kako to izgleda baviti se rukometom i nije pogriješio, naprotiv. Postao je jedan od najboljih rukometaša planete.
Karijeru je počeo u Partizanu iz Tivta. Veliki potencijal nije promakao čelnicima Proletera, pa se preselio u Zrenjanin. Osvojio je duplu krunu sa Proleterom, nakon čega je uslijedio poziv u reprezentaciju Jugoslavije, a selektor je bio Veselin Vujović.
Radončić je posle Proletera ispisao sjajne stranice karijere. Branio je boje Metaloplastike, moćnih klubova u Njemačkoj i Španiji. Nosio je dres tri reprezentacije – Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i SAD. Sa Amerikancima je pokušao da izbori plasman na Olimpijske igre, a 2004. godine postigao je dogovor da se preseli u Švajcarsku, ali je na poziv velikog prijatelja i kuma, takođe vrhunskog rukometaša i reprezentativca Blaža Lisičića, odlučio da promjeni destinaciju i ode u Katar, zemlju koja je u međuvremenu postala velesila u rukometu.
“Ne volim da pričam o sebi. Koga to zanima. Bolje da pričamo o djeci, o unapređenju sporta. Meni kao rođenom Tivćaninu je duša puna kada vidim da Teodo pod kontrolom Mija Kadije bilježi sjajne rezultate, da moj Partizan ponovo igra dobar rukomet, da klinci u Delfinu jedre i osvajaju medalje”, rekao je na početku razgovora Damir Radončić.
Ipak, na naše insistiranje, Damir se prisjetio zaista sjajnih dana iz perioda kada su golmani širom planete strahovali od njega.
“Zadovoljan sam karijerom. Upoznao sam mnogo sjajnih ljudi i stekao prijateljstva za cio život. Spomenuli ste Katar, Lisičić me je ubjedio da odem u Al Ahli. Već tada mi je bilo jasno da Katar ulaže velika sredstva u razvoj, ne samo rukometa, nego sporta u cijelini. To je bilo prije desetak godina, pa samim tim ni rezultati koje ostvaruju nisu slučajni, naprotiv. Tačno je da imaju i novca što je veoma važno”, rekao je Radončić.
“Veselin Vujović me je prvi pozvao u reprezentaciju. Uglavnom sam bio na širem spisku jer su prednost dobijali drugi igrači, a konkurencija je bila paklena. Tu su bili Neđa Jovanović, Nenad Peruničić, Blažo Lisičić…Sada će vjerovatno uslijediti pitanje da li me muči to što nisam više igrao za reprezentaciju, ali odgovor je – ne. Moj život je sport.”
Veselin Vujović je nedavno sa reprezentacijom Slovenije osvojio bronzanu medalju na Svetskom prvenstvu.
“Veselin je fenomenalan trener. Iluzorno je trošiti riječi kakav je igrač bio. Srećan sam što imam priliku da se družim sa njim i ponosan na činjenicu da me je baš on prvi pozvao u reprezentaciju. Hrvatska i Slovenija su postale rukometne sile. Zašto? Zato što rukomet vode ljudi koji znaju da prepoznaju vrijednosti i koji znaju da prepoznaju čovjeka kao čovjeka. U ostalim zemljama u regionu problemi su veliki, jer se često dešava da klubove i reprezentacije vode stručnjaci koji nisu odigrali ni dvije rukometne utakmice”, kaže nekada sjajni rukometaš.
“Već sam rekao da mi je srce puno zbog uspjeha Partizana iz Tivta. Sa druge strane, nikada mi neće biti jasno zašto je u Crnoj Gori ženska rukometna reprezentacija dobila primat u odnosu na mušku. Da ne bude zabune, od srca se radujem svakom uspjehu ženskog rukometa, ali ne mogu da shvatim zašto je muški bačen u zapećak.”
Damir je tokom razgovora više puta rekao da je sport njegov život. Kako i ne bi bio kada mu se supruga bavila odbojkom, a sin Dino spada u grupu najtalentovanijih mladih košarkaša na planeti. Kada je reprezentacija u pitanju, dileme nije bilo – Dino je izabrao Crnu Goru.
“Dino se sjajno snašao u Realu. Već je debitovao za seniorski tim, sprema se za finalni turnir Evrolige u Istanbulu na kojem će u juniorskoj konkurenciji pokušati da stigne do trona. Odmah posle toga slijede reprezentativne obaveze, Dino će biti na spisku za Evropsko prvenstvo, a nadam se da bi Crna Gora mogla da bude jedno od najprijatnijih iznenađenja na istom” ponosan je Damir, koji se u poslednje vreme interesuje za košarku.
“Uz Dina sam zavolio košarku. Već desetak godina organizujemo kadetski turnir u Zrenjaninu koji je na vrhunskom niovu. Imamo FIBA sudije, organizuje se i trenerski seminar u tom periodu. Sada smo isto uradili u Baru. Ove godine smo treći put organizovali turnir, učestvovali su Mornar, Budućnost, Real, reprezentacija Izraela, Fenerbahče, Alba i ekipa iz Nikšića MNE. Ideja je potekla od mog prijatelja iz Nikšića, Gorana Jevrića, i ja sam je prihvatio sa zadovoljstvom. Rad sa djecom koja vole sport je nešto najljepše čime možete da se bavite i posvetite” sumirao je Damir.
Radončić je u Crnu Goru dovodio mnogo prijatelja, a jedan od njih je i Pep Gvardiola, umalo sportski ambasador Crne Gore.
“Mogao je da bude sportski ambasador, ali nije. Ljudi koji su trebali to da omoguće nisu imali vremena. Međutim, nije važno. Pored Gvardiole u Tivat i u Boku Kotorsku su dolazili i Ronald de Bur, direktor Barselone Albert Kujt…. Svi su ponijeli samo lijepe utiske. Kako i ne bi?” zaključio je Radončić.
Život Damira Radončića je sport i živi ga punim plućima trudeći sa da što više dece privuče magiji zvanoj sport.
