Crnogorska junakinja OI u Tokiju: Marijine suze i let u istoriju

Piše: Aleksandar Radović

Vrelo jutro u Tokiju, jedno od mnogih ovog ljeta, a Crna Gora mirno spava – sve dok sa Dalekog istoka nije stigla vijest koja je na najljepši način probudila našu zemlju.

Iako je sunce pržilo Olimpijski stadion, ona je bila hladnokrvna kao da iza sebe ima nekoliko nastupa na magičnim Igrama – četiri puta se zaletjela i svaki put bila bez greške. Marija Vuković je u finalu skoka uvis na Olimpijskim igrama – trenutak istoriju za našu atletiku, jedan od najljepših naše olimpijske priče.

“Iskreno ne znam šta da kažem, a da ne zaplačem”,rekla je Marija tog 5. avgusta, a onda, ipak, nije uspjela da sakrije suze. “Ovog jutra sve je bilo kako treba – uživala sam i vjerovala. Bila sam smirena, željela sam jako ovo i na kraju se sve kockice poklopile.”

Dva dana kasnije to nije bio jutarnji termin, već najprestižniji mogući, centralni i to poslednjeg takmičarkog dana u kraljici sportova na svemirskom stadionu koji u sebi nosi ono magično “Olimpijski”.

Marija ni ovog puta nije razočarala, sa preskočenih 196 centimetara osvojila je 9. mjesto, a kakav uspjeh je napravila najbolje govori da su samo četiri takmičarke u finalu skočile više od nje.

“Žao mi je što sam se malo “pogubila” na visini 198 centimetara, ali sam se kao lavica izborila na 196 (preskočila iz trećeg pokušaja). Teško mi je, ali sam zahvalna što sam bila tu, što sam skakala sa najboljima i što sam na prvim Olimpijskim igrama bila u finalu”, istakla je Marija nakon finala. “Veliko je ovo takmičenje i veliko iskustvo naći se ovdje sa najboljima.”

Nekadašnja juniorska šampionka svijeta tako je na pravi način pokazala klasu, a njeni snovi nisu se završili sa Tokijom – Pariz 2024. ne čini se tako daleko.

“Znam da imam višeu nogama od 196, ali dobro je… Hvala Bogu, zdrava sam i nadam se da ću poslije Tokija nastaviti da skačem i da će mi karijera ići samo uzlaznom putanjom”, podvukla je Vukovićeva.

Sa stavom iz Tokija, Marija može da sanja i olimpijske krugove “grada svjetlosti”, a priča sa Dalekog istoka ostaje da se prepričava.

Ali možda je nakon Tokija tek nejasno – zašto se dugo čekao Marijin let.

Ni sama ne zna odgovor.

Prije punih 11 godina , bila je čudesni talenat, svjetska juniorska šampionka, nova Blanka Vlašić.

“Iako sam trenirala vrijedno sve ove godine, kao da mi se nije dalo da se sve poklopi. Neobjašnjivo…”

Bilo je mnogo razočaranje, ali, priznaje, i momenata kada je razmišljala da odustane.

“Ni sama ne znam zašto nisam odustala, a imala sam dileme i unutrašnju borbu: da li je vrijedno, da li sam ja za ovo…”

Mnogo toga se promijenilo prije dvije godine, kada je kao bazu pronašla Atinu i trenericu Joanu Siomu.

“Mislim da sam odlaskom u Grčku dobila i pronašla sve što mi je trebalo, a uz podršku porodice, bliskih ljudi, Atletskog saveza i Crnogorskog olimpijskog komiteta nisam se predala. Htjela sam da pokažem da mogu, da konačno opravdam očekivanja, a još od 2010. je bila priča da sam spremna da idem na Olimpijske igre. Sada se sve isplatilo, drago mi je što sam odlučila da se borim.”

Sa 29 godina – izgleda najbolje od kada se takmiči, bez viška kilograma, vitka i pogleda punog samopouzdanja, Kao da je svjesna da je u najboljem dijelu karijere.

“Valjda sve ide s godinama. Rasterećena sam, svjesna sebe, mirne glave. Naučila sam dosta od svakog trenera, shvatila mnoge stvari koje su vezane za sport, stabilnih sam misli i sve je došlo na svoje. Osjećam da sam sada na vrhuncu, a vjerujem da imam šta da kažem makar do Pariza 2024. godine. Poslije toga, vidjećemo.”

Komuna

Izvor
Komuna

Povezani članci

Leave a Reply

Back to top button