Na pitanje da nabrojite Crnogorce koji su igrali protiv NBA velikana Kevina Djurenta i Džejmsa Hardena, gotovo sigurno bi naveli Nikolu Vučevića, Nikolu Pekovića… I promašili odgovor!
A to što je Cetinjanin Aleksandar Milović (32) dijelio parket u koledž NCAA ligi sa takvim košarkaškim veličinama, je samo djelić mozaika jedne izuzetne ličnosti, pravog košarkaškog pustolova. Na primjer: već tri godine je predavač na Universidad Nacional del Chaco Austral (UNCAUS) u Argentini – ali i jedan od najboljeg igrača istoimenog košarkaškog tima iz grada provincije Ćako. Ostvaren upravo u zajednici na sjeveru Argentine gdje živi veliki broj naših iseljenika. Košarkaš koji je igrao u Boliviji, španskom prvoligašku Bilbao Basketu – ali i na američkim koledžima u Los Anđelesu, državi Misisipi… Sve do Havaja!
Aleksandar je prvo želio da nas upozna sa svojim gradom, sredinom gdje se ostvario, oformio porodicu, postao otac.
“Na hiljade naših iseljenika ima u mog gradu Presidensija Roke Saenc Penja i obližnjim varošicama, gdje im držim časove našeg jezika jednom sedmično. Međutim tu je svega nekoliko njih živih od druge generacije iseljenika. Već treća i četvrta generacija se u najvećem dijelu smatraju Argentincima… S punim pravom. Te starije osobe donekle zadržale su naše običaje. Sa većinom sam se čuo posljednjih dana i na sreću svi su dobro. U sjevernom dijelu Argentine nema puno slučajeva korona virusa pa se onda i lakše kontroliše situacija generalno”, kazao je Aleksandar.
U Americi je boravio od 2007. godine. Nosi sjećanja sa mečeva sa brojnim NBA zvijezdama. Sve to je uticalo na gradnju ličnosti, Aleksandra koji je dogurao do univerzitetske katedre…
“Bilo je NBA igrača sa i protiv kojih sam igrao. To je najizraženije bilo u ljetnjem periodu poslije i prije novih sezona. Osim pomenutih Djurenta, Hardena, tu su bili izuzetno dominantni Sem Jang, Dehuan Bler… Pa moj cimer Aron Džekson koji je poznatiji po briljantnim partijama u CSKA, evroligaškom trofejnu, nego li minutima koje je dobio prošle sezone u dresu Hjuston Rokitsa. Svi su oni bili talentovani, dobri igrači ali sve ih je krasila jedna zajednička osobina – požrtvovanost. Evo i sad kada sagledam neke stvari, saberem i oduzmem i prisjetim se tog nekog perioda, mogu s pouzdanošću da kažem da smo svi mnogo naučili iz tog perioda. Ta disciplina, požrtvovanost, rad i trud smo prenijeli i u studentskim klupama i u samom životu. Sve je opet povezano tom nekom neopisivom ljubavlju prema košarci. Zbog toga imamo fakultetski obrazovane ljude koji u zavisnosti od fizičkih mogućnosti i prioriteta, godinama posle fakulteta nastavljaju da se bave košarkom, imajući to ,,parče papira u džepu“ , rekao je Milović.
Potom je govorio o instituciji u kojoj radi.
“UNCAUS je zaista jako kompleksna institucija koja se razvija veoma brzo. Osim košarkaškog, ragbi, fudbalskog, ženskog odbojkaškog kluba, hokeja na travi i ostalih posjeduje i jednu od najopremljenijih i najsavremenijih internacionalnih klinka u cijeloj Argentini. Kada tome dodamo ogromni univerzitet, srednju i višu školu, nekolika restorana… vidimo da se radi o ozbiljnim ljudima i velikim planovima za budućnost. Osim profesionalnog igranja, dobio sam i ponudu da budem profesor na univerzitetu. Predajem sociologiju edukacije i engleski jezik. Nekad je jako naporno, ali kao i uvijek – uz dobru organizaciju sve se postigne. Što se trenutne situacije tiče, mi se nalazimo u strogom karantinu i već dvije sedmice nemamo treninga osim individualnih koje obavljamo shodno mogućnostima, svako u svojoj kući ili stanu. Posledice se osjećaju praktično na svim poljima. Sve je stalo, sve institucije su zatvorene, pravila karantina se izuzetno poštuju što me je iskreno, jako jako iznenadilo. U gradu gdje živim, Presidensija Roke Saenc Penja, koji ima oko 150 000 stanovnika nema ni jednog slučaja korona virusa još uvijek a par porodica mog bivšeg trenera koji je sada u sjevernom dijelu italije je doputovala u prvoj sedmici marta. Ponavljam, jako sam prijatno iznenadjen preduzetim mjerama što je zaista dalo i rezultate za sada “.
Aleksandar je bio dio jedne izuzetne i jako interesantne generacije Bilbao Basketa – trener Ćus Vidoreta, na parketu Marko Banić, Frederik Vajs, Ivan Koljević, Predrag Savović…
“Nijesam bio dio te ekipe tokom cijele sezone, ali svakako mi je vrijeme provedeno sa njima jako značilo. Ivan Koljević, koji mi je i pomogao da ,,izađem“ je baš igrao u Bilbaou. Marko Banić i MIlan Majstorović su zaista izvaredni ljudi prije svega a i vrhunski sportisti i profesionalci. Šta reći o Peđi Savoviću, čuvenom ,,Savu“ koji je bio zvijezda NCCA lige, NBA i evropske košarke generalno. Prelijepe uspone zaista… Pa taj jako jako duhoviti i omaleni Fred Vajs čuven po monstruoznom zakucavanju Vinsa Kartera… Zaista divan period od prije, sad već nekih petnaestak godina. Sa većinom sa u kontaktu, ponajviše sa Koljom i Savom.”
Aleksandar Milović i njegov klub trenutno ne treniraju – u Argentini su zbog pandemije korona virusa stala sva takmičenja.
” Trenutna situacija je skoro identična kao i u Evropi i ostatku svijeta. Takmičenja su se prekinula i naravno u prvom planu su mjere predostrožnosti zbog novonastale situacije. Takođe su obustavljeni treninzi i bilo koji vid susreta sa saigračima, trenerima i ostalim članovima stručnog štaba. Za sada postoje nagoviještaji da će se uskoro okončati ova teška situacija i da će se nastaviti lige, ali svjesni smo da dosta faktora utiče na razvoj trenutne situacije. Nije lako.”
Sa posebnim ponosom Aleksandar je govorio o priči svoje porodice i Crnogorcima u Argentini.
“Već 1903. su došli prvih šest Crnogoraca brodom u ovaj kraj. Jedan od njih je bio Petar MIlović iz Banjana, čija je kuća na 200 metara od moje porodične kuće u Banjanima. On se oženio i imao osmoro djece. Jedna od tih osmoro je Ljeposava koja se udala za Hrvata i imala je četvoro djece. Jedna od njih četvoro je Ljiljana koja se udala za Italijana i Ljiljanina kćerka je moja supruga Luisina! I sada je tu naš sin, dvogodišnji Konstantin.”
Domovina nedostaje, rijetke su prilike da dođe u Crnu Goru, ali svakodnevno je na ,,liniji“ sa svojima…
“Jako je lijepo baviti se sportom koji voliš i biti profesor ali sve to ima svoju cijenu i zahtijeva mnoga odricanja. Dugo sam u karijeri putovao i zaista upoznao mnoga mjesta, ali Crna Gora i Cetinje uvijek nedostaju. Nema ništa ljepše nego posjetiti svoju porodicu, zemlju, grad, ljude… Zbog brojnih obaveza praktično svih 12 mjeseci nije se lako organizovati za put preko okeana sa porodicom. Međutim planiramo uskoro put za Crnu Goru, da moj sin Konstantin upozna i vidi odakle su mu korijeni. Moji nekad dođu kod mene, ja sam ih posjećivao takođe ali sa porodicom još uvijek nisam išao. Sa mojima sam u svakodnevnom kontaktu i zaista mogu da budem zadovoljan i po tom pitanju”, zaključio je Aleksandar Milović.
