Crna Gora je sportsko čudo

Znam da će naslov izazvati mnogo polemika, jer mi i ne umijemo drugačije osim da polemišemo o svemu i da u svakoj istini tražimo zrnce neistine kako bi osporili nečiju tvrdnju. Isto tako ne umijemo da se radujemo uspjesima na pravi način, a još manje umijemo da ispunjavamo obećanja i podržimo one kojima je naša pomoć i podrška neophodna. Zbog toga smo skloni da u trenutku ushićenja ljubimce dignemo do zvijezda i da ukoliko uspjeh izostane zgazimo i bacimo u blato, a na data obećanja u trenucima oduševljenja zaboravimo.

Nebrojeno puta smo to do sada pokazali, tako je i tokom Olimpijskih igara u Tokiju, gdje su naše rukometašice i vaterpolisti imali na smjenu našu podršku i kritike, često neopravdane i bezrazložne, zbog poraza koji su sastavni dio sporta i neophodni za sazrijevanje, pogotovo ovako mladih i talentovanih timova kakve ima Crna Gora.

Prije devet godina u Londonu Crna Gora je bila pravo svjetsko čudo, postavila je kriterijume koje je teško razumjeti i objasniti svjetskoj javnosti. U Londonu je Crna Gora u polufinalu imala dvije ekipe, rukometašice su tada predvođene današnjom selektorkom Bojanom Popović igrale finale Olimpijskih igara, utisak je da su im sestre Bonaventura uzele zlatno odličje protiv Norveške, a vaterpolisti su zastali u polufinalu i potom u meču za treće mjesto.

Ipak, nevjerovatan je podatak da je Crna Gora najmanja zemlja na svijetu koja je imala dvije ekipe u polufinalu u istoriji Olimpijskih igara i da to nikada niko prije Crne Gore, a da spada u red malih zemalja, nije uradio. Računajući površinu Crna Gora je najmanja zemlja u istoriji Igara koja je osvojila medalju u ekipnom sportu, ali su rukometaši Islanda osvajanjem srebra u Pekingu 2008. godine sportisti zemlje sa najmanjim brojem stanovnika (nešto više od 300.000) koji su bila na pobjedničkom postolju.

U Tokiju jedino “lavice” predstavljaju nekada neprikosnoveni jugoslovenski rukomet, u obje konkurencije, što u crnogorskoj sportskoj javnosti takođe zaboravljaju. Zbog toga snaga koju u bazenu i na parketu prezentuju naše “ajkule” i “lavice” ima nevjerovatnu težinu, a ponos koji bi trebao da osjeća svaki građanin Crne Gore bi trebao da bude do neba. Uostalom obje naše ekipe su već u četvrtfinalu, to znači među osam najboljih selekcija na svijetu, a mene zanima možemo li da se sjetimo samo još jedne oblasti života u kojoj je Crna Gora među osam najboljih u svijetu? Možda jedino u stopi korupcije i kriminala političara.

Zbog toga je svaka riječ kritike, svaki negativni komentar crnogorskih političara na račun naših rukometašica i vaterpolista najstrašnija uvreda za te djevojke i momke koje daju sve od sebe da ostvare uspjeh i podignu ugled zemlje, makar u svijetu sporta, a čini mi se da je to jedina oblast u kojoj poštovanje prema našoj zemlji u svijetu i postoji.

Istovremeno te djevojke i momci godinama pokazuju izuzetan patriotizam i nikada od njih niste čuli nijednu tešku riječ na račun bilo kog rivala, a uvijek su do posljednje kapi znoja, atoma snage izgarale boreći se za Crnu Goru ne vodeći pri tom brigu o bilo čijem političkom, nacionalnom ili vjerskom opredjeljenju, za njih je uvijek najvažnije bilo da saigrač izgara na tereni kao i oni i jedino je to mjerilo patriotizma i ljubavi prema zemlji, sve druge podjele su neprirodne i prije svega nemoralne.

Zato i naše “lavice” i “ajkule” zaslužuju svu našu podršku u narednim mečevima kad počne bitka za medalje, pa i ako one izostanu, a donijeli su ih već dosta. Doček u Podgorici pri povratku u zemlju kada se Olimpijske igre završe morali bi biti naša moralna i ljudska obaveza.

Izvor
Fenjertv.me

Leave a Reply

Back to top button