Djetinjstvo je gotovo nezamislivo ukoliko nije provedeno uz određene uzore i idole. Oni su najčešće pojedinci, ali mogu biti i određena grupa, bilo sportska, bilo muzička. Umnogome nam kreiraju odrastanje i uz njih sazrijevamo. Često se desi da kasnije shvatimo da su idoli naličje jednog vremena u našem životu i da nam ponekad bude smiješno kome smo posvetili najiskrenije emocije jednog doba. Ali, ima i onih za koje možemo reći da traju, bez obzira na to što nam je životna igra opredijelila da budemo.
Cijelo svoje osnovno i srednje školovanje proveo sam trenirajući košarku. U većini slučajeva trenirali smo u sali SC Lovćen, ali dugo vremena nijesmo imali tu privilegiju da se za izlazak na teren spremimo u svlačionici, već smo to radili na tribinama. Često se dešavalo da praktično svi budemo spremni pola sata ranije. Međutim, nijesmo to radili iz neke prevelike lične ili kolektivne odgovornosti. Nijesmo čak to radili ni iz želje za bjekstvom od dosadnih udžbenika i nerješivih logičkih zadataka iz matematike. To smo radili da bi uspjeli da odgledamo što više treninga seniorske rukometne ekipe Lovćena, koji su gotovo uvijek trenirali prije nas.
To su bili dani kada je RK Lovćen nizao uspjeh za uspjehom. Evropski klubovi su zazirali od ekipe iz Prijestonice, a gotovo da nije bilo konkurentnog tima sa prostora tadašnje držve. Uspjehe koje su postizali, pored činjenice da su bili perfektno sačinjeni od vrhunskih rukometaša i vođeni sjajnim stratezima, bili su najviše plod njihovog pristupa, motiva i energije koju su stvorili. Ne zna se što je čemu bio uzrok, a što posljedica – da li je Cetinje, kao rasadnik (između ostalog) rukometnih talenata i beskompromisnih navijača stvorilo ove momke ili su oni, svojim odnosom prema ovoj igri, stvorili nezapamćenu atmosferu koju je živio cio grad. Na utakmicama i mimo njih.
Među svim tim momcima, koje smo nijemo gledali kako jedan drugog podržavaju kad treba istrčati potonju dijagonalu ili odraditi akciju, bio je i Mladen Rakčević. Njegov pristup ovoj igri je za nas bio fascinantnan. To je bila idealan spoj talenta i nevjerovatnog truda i zalaganja. Mladen je na treninzima jednako pružao kao na utakmicama. Njemu je svaki trening bio novi meč. Da se neko sjetio da vodi statistiku koliko je majca i dresova Mađo pocijepao ”ordinirajući” na liniji šest metara, sad bismo sigurno imali impozantan podatak. Ono što ja mogu da tvrdim jeste da ga nijesam vidio ”čitave” opreme kako završava trening.
Sa poštovanjem prema starijim saigračima, uz poseban osjećaj prema mlađima, Mađo je bio primjer koji smo i mi, u potpuno drugoj sportskoj disciplini, željeli da slijedimo. I kada bi mu u subotu skandiralo cijelo Cetinje kada rešeta protivničke golmane, a u poneđeljak imao redovan trening, Mađo se ponašao kao da ništa nije bilo. Potpuno jednak pristup, potpuno jednako zalaganje, potpuno jednaka emocija i uvijek isti osmjeh kada bi nam se javio prilikom završetka treninga. Nije Mađo imao vremena da mu slava ”udari” u glavu. On je žurio da osvoji što više trofeja. Trebalo bi mi malo više vremena da ih sve pobrojim, pa ću samo napomenuti da je, igrajući za RK Lovćen, RK Vardar, RK Kolubaru, RK Metalurg, RK AEK, i RK Konstancu/Dobrogoe Sud, osvojio ukupno 6 titula prvaka države i 8 puta nacionalni kup. Ovaj momak je 2002. godine osvojio zlatnu medalju sa juniorskom reprezentacijom SR Jugoslavije, iste godine proglašen za najboljeg mladog rukometaša države i najboljeg mladog sportistu, a iduće godine i za najboljeg sportistu Prijestonice.
Iako je uvijek imao profesionalan pristup, otvoreno je pokazivao veliku želju da jednom zaigra noseći grb svoje domovine i držeći ruku na srce prilikom intoniranja ”Oj svijetla majska zoro”. Ta želja mu se ostvarila, dosanjao je san da bude reprezentativac Crne Gore. Sa svojih 24 godine odigrao je prvu utakmicu u crveno-žutom dresu crnogorske reprezentacije, učestvovao u prvim kvalifikacijama, izborio baraž, a kasnije i pobjedama u Lisabonu i Bijelom Polju protiv Portugala, prolaz na Evropsko prvenstvo u Norveškoj 2008. godine, prvo na kojoj je učestvovala muška reprezentacija Crne Gore. Bio je dio selekcije i na Svjetskom prvenstvu u Španiji 2013. godine. Kad se sve zbroji- 45 zvaničnih utakmica i 137 golova za reprezentaciju.
Čini mi se da su brojke koje sam naveo, i to samo letimično, bez dublje analize, prilično impozantne. Nastavljajući svoj niz, Mađo trenutno igra polufinale nacionalne rumunske lige kao član ekipe Dobrogoe Sud.
Ali ništa od toga nije ”impozantno” kao činjenica da Mladen Rakčević još jednom nije dobio poziv za predstojeći kvalifikacioni meč naše reprezentacije za odlazak na Evropsko prvenstvo. Momak čije je ime urezano u pripremi, nastanku, razvoju i svim bitnijim uspjesima naše reprezentacije, a koji i dalje veoma uspješno igra u svom klubu, nije dobio prostora da još jednom „izgori“ na terenu braneći boje svoje zemlje. Momak koji se i danas, sa svojih 35 i karijerom koja ga kvalifikuje kao već veoma iskusnog igrača, jednako zalaže, jednako pošteno pristupa obavezama na treningu i utakmicama, nije dobio poziv od trenera. Poražavajuće.
Ovaj potez, kao nekome ko je laik za rukomet, ali kao vatreni navijač sporta u svakom pogledu, u najmanju ruku je nepravedan. Međutim, ne smatram da je time najveća nepravda učinjena Mađu i iskrenim, dobromislećim navijačima naše reprezentacije. Najveća nepravda je načinjena rukometu. Ubijeđen sam da bi, posjedujući sve prethodno navedene karakteristike, Mladen bio pvenstveno značajna karika u napadu i odbrani ili makar u jednom pravcu u igri, a takođe i značajan moralni oslonac mlađim saigračima. Neću se baviti uporednim analizama, ali opštepoznato je da ovakve figure u svim kolektivnim sportovima znaju da budu presudan faktor u postizanju dobrih rezultata. Međutim, od moje priče sada i nema neke vajde. Trebalo bi da donosioci odluka u muškom rukometu svoj posao rade u cilju postizanja što boljeg rezultata. Trebalo bi da, standardizovanom strategijom, jačaju i konstantno povećavaju bazu, stimulišu klupsko takmičenje, s posebnim senzibilitetom se ophode prema igračima i, konačno, omoguće im adekvatne uslove tokom priprema i svih utakmica. Naravno, iznad svega, da naprave najbolju selekciju za reprezentativce uoči važnih mečeva. Činjenicom da Mladen Rakčević nije dobio poziv, ova reprezentacija nikako ne može biti najbolja koju trenutno imamo. Činjenicom da Mladen Rakčević nije dobio poziv, ova reprezentacija gubi na polju nacionalnog naboja, motivacije, kvaliteta u igri. Činjenicom da Mladen Rakčević nije pozvan u reprezentaciju, crnogorski navijače gube svog miljenika i neprocjenjivi pogled i podignutu ruku poslije postignutog gola, samo njemu svojstvenu. Činjenicom da Mladen Rakčević nije pozvan u reprezentaciju, crnogorski rukomet gubi.
Reakcija Mladena Rakčevića na izostanak sa spiska bila je ispoljena javnim izražavanjem žaljenja što (parafraziram) njegova kćerka neće imati priliku da gleda oca kako nosi dres voljene države sa voljenim grbom, što bi joj ostalo kao uspomena, ali i životni putokaz. Ne brinem ja puno da li će njegova kćerka imati prave putokaze u životu. Jer, od osobe za koju znamo kome je javno posvetila pobjedu protiv Portugala u Bijelom Polju, koju su, u ulozi stručnog konsultanta, potpuno nadvladale emocije nakon pobjedonosnog gola Vaska Ševaljevića u Podgorici protiv Švedske, koji ni nakon prebogate karijere nije zaboravio na stare, već samo sticao nove prijatelje, koji je nanizao toliko uspjeha, a i dalje ostao skroman momak, može se očekivati da bude jednako uspješan i kao otac, kao što je uspješan rukometaš. Mene najviše brine reprezentacija u kojoj nema mjesta za ovakvu sportsku i ljudsku gromadu.
Na kraju, dozvoliću sebi slobode da se direktno obratim Mladenu Rakčeviću i poručiti mu: ”Čiko, nije meni toliko žao što te neću gledati u reprezentaciji. Žao mi je što ću gledati reprezentaciju bez Mladena Rakčevića”.
Piše – Nikola Radunović
