Cetinje i tenis – 122. godine tradicije

Sport je društvena aktivnost koja je višestruko značajna za fizičko i mentalno zdravlje čovjeka.

Nekima je ova sfera ono što najbolje, da ne kažem jedino, umiju da rade u životu; nekima je to najveća ljubav koju manje-više uspiju da valorizuju; drugima je, pak, bijeg od stresne svakodnevice ili evociranje uspomena na dane mladosti; ima i onih koji na tom polju najbolje pohranjuju samopouzdanje i dokazuju da ih još nije zahvatilo ”treće doba”; nekima je, konačno, sport jedina oblast kojoj su, u različitim formama, cijelog života ostali vjerni. Svako ima svoju omiljenu sportsku disciplinu za koju smatra da je najdinamičnija za gledati i najzahtjevnija za upražnjavanje. Ali jedno je sigurno – malo ko može da ospori činjenicu da među svim tim disciplinama ne postoji jedna koja, po dinamici, senzibilitetu, strogim pravilima i prostoru đe se najbolje poznaju džentlmeni, i dalje ne odudara od ostalih. Naravno, u pitanju je ”bijeli sport” – tenis.

I dok pišem ove redove, na svjetskoj listi najboljih teniserki, na 50. mjestu, nikad boljem, nalazi se sjajna Novljanka, Danka Kovinić. Ali, ja ću se ”popeti” malo istočnije i pokušati da priču o tenisu ”smjestim” u podlovćenski kraj. Jer je tu i počela priča o crnogorskom tenisu. Jer je tu život počela i Danka.

”Kako možeš da kažeš da je Federer bolji od Đokovića, kad je ovaj sve što je osvojio osvojio u sferi bez jače konkurencije?”-”O čemu ti pričaš, tenis nikad neće zapamtiti igrača kakav je Federer. Uostalom, dovoljno govori broj osvojenih Grand slam turnira.”-”Viđećeš, ako ovako nastavi, a ‘oće, Novak ga stiže za tri godine. Ma kakve tri, dvije i po.”- ”Ljudi, o čemu vi pričate? Ne daj Bože da ga povrede nijesu smetnule, obojica ne bi imala što igrat’ pri Nadalu. Ono je mašina!”-”…zato što je mašina se i povrijedio tako brzo.”-”Moje mišljenje je da je ovo godina nekoga nazovi autsajdera, mislim Vavrinke ili maloga Raonića”-”A, o’kle, i ova će proći u svijetlu Nola. Pa i Rodžer je to priznao.
Ovakav razgovor gotovo svakodnevno, ali posebno uoči, tokom i nakon ”Grand slam” turnira, možete čuti na ulicama i u kafićima Cetinja. Razgovori se vode od strane određenog broja zaljubljenika u ”aristokratski sport”. U pitanju je grupa entuzijasta, koji pomno prate svaki značajniji turnir, kojima nije problem da odgledaju teniske maratone od 5 i više sati, koji upijaju svaki mogući pokret, udarac, kretnju, proklizavanje igrača. Ide se i još dalje- posmaraju se gestovi van igrališta, brend opreme igrača, marke reketa i dr. Međutim, ova sve veća grupa Cetinjana ne samo da posmatra i u neizbježnoj cetinjskoj dokolici komentariše aktuelnosti vezane za tenis, već ga aktivno i upražnjava.
Mnogi će se možda pitati otkud toliko interesovanje za ”bijeli sport” u gradu pod Lovćenom. Zašto baš, pored institucionalizovanih rukometa, fudbala, košarke, atletike, borilačkih sportova, stonog tenisa, rekreativci biraju da se oprobaju ”preko mreže”? Razloge možemo tražiti u raznim objašnjenima. Možda je pitanju samo želja da se ”bekhend” Federera, igra sa osnovne linije Đokovića, servis Raonića pokušaju „prekopirati“ na terenu; možda je u pitanju sve veća popularnost ovoga sporta, pa „da i mi budemo dio te priče“; možda se radi o isključivo praktičnim razlozima u kojima je, za razliku od fudbala i basketa, dovoljno da nađeš samo jednu osobu i da imaš mogućnost odličnog pražnjenja i rekreacije; a možda je u pitanju samo velika ljubav prema ovom sportu, za čije upražnjavanje, pa makar i rekreativno, su uslovi konačno postali pristupačni.

Jedno je sigurno -ljubav prema ovoj sportskoj disciplini u podlovćenskom kraju ima i istorijsku pozadinu. U periodu nakon Berlinskog kongresa, đe je Crna Gora i formalno dobila onaj potonji državotvorni element- međunarodno priznanje, ostvarili su se uslovi da druge države uspostave svoja diplomatska predstavništva u zemlji ”iz člana 26 Berlinskog ugovora”. U narednim godinama, na Cetinju je funkcionisalo 12 inostranih poslanstava. Sa stalnim prebivalištem diplomatske svite, u grad su došle i njihove navike. Između ostaloga, i sportovi koji do tada nijesu bili prepoznati u Prijestonom gradu. Na osnovu podataka, dostupnih zahvaljujući pojedincima koji su o tenisu pisali mnogo ranije i mnogo bolje od mene, može se zaključiti da se tenis na Cetinju igrao 1894. godine, a s obzirom na neke pojedinosti iz podataka, reklo bi se da je teren postojao i koju godinu ranije. Dakle, prije 122. godine na Cetinju je postojala zelena površina, mreža i najmanje dvoje ljudi koji su razmjenjivali udarce, sa ciljem da sportski nadmudre drugu stranu. Moramo se saglasiti da je to zaista impozantno. Posebno je impozantna činjenica da je gotovo svako poslanstvo na Cetinju imalo svoj teniski teren, što će reći da ih je, s kraja 19. i početkom 20. vijeka bilo 11. Podaci takođe kažu da tenis nije promovisan jedino od stranaca koji su se duže ili kraće zadržavali na Cetinju. I sinovi kralja Nikole, Danilo i Mirko, školujući se u inostranstvu, naučili su vještine ovog sporta i bili vješti sa reketom. Ovi detalji su dovoljni svakome ko je makar jednom posjetio Cetinje, sa zamisli sliku cetinjskog poslijepodneva, istorijskog perioda kada se u Crnoj Gori, makar nakratko, junaštvo nije pokazivalo svakodnevnim odlaskom u borbe za svoju i tuđu slobodu, sunce koje se diskretno probija kroz granje četinara u cetinjskom parku, crvkut vrabaca, jedne od rijetkih vrsta koja nikad nije napuštila ovaj grad, zelenu površinu, i nadmetanje u tenisu između članova dinastičke porodice i predstavnika diplomatskog kor-a, uz povremeno zastajkivanje slučajnih prolaznika. I njihovo navijanje. Ponavljam- 122. godine unazad.

Nakon tog perioda i turbulentnih dešavanja koja su pogodila Crnu Goru, postoje podaci da je potonji teniski teren na Cetinju izgrađen 1931. godine, i to u Njegoševom parku. I ođe prestaje obrazloženje istorijske predispozicije za veliku ljubav Cetinjana prema tenisu. Naravno, ukoliko neko želi da upotpuni sliku istorijski utemeljenim pojedinostima, to će najbolje uraditi ukoliko pročita sjajan tekst gospodina Branislava Borilovića ”Tenis u Crnoj Gori” , u kojem je, takođe, navedeno još nekoliko djela od velikog značaja za ovu oblast.

Godinama nakon toga, kontinuitet igranja „bijelog sporta“ zadržan je na Cetinju. Ali, nažalost, nije zadržan kontinuitet brige o teniskoj infrastrukturi, kroz adekvatan institucionalni tretman ovog, mogu slobodno reći, bogatstva. No, nije to jedina zaostavština prema kojoj se nijesmo umjeli savjesno ophoditi. Sav teniski aktivnizam u poslijeratnom periodu i godinama kojih se i ja mogu sjećati, svodio se na lični entuzijazam teniskih pregalaca u Prijestonici. A kada govorimo o tim ljudima i uopše o tenisu u Prijestonici, ali i Crnoj Gori, onda moramo pomenuti Svetislava-Pula Vujovića, pokojnog Bogdana Pajevića i Milorada Bata Miloševića. Kako kaže Branislav Borilović u gorenavedenom tekstu, ”Njima mnoge poslijeratne generacije Cetinjana mogu zahvaliti što su savladale tajne ovog sporta.“

Danas na Cetinju postoje četiri teniska terena. Jedan, onaj najstariji, se nalazi u prilično lošem stanju. Iako su dva ”pokrivena” i osposobljena za igru tokom čitave godine, najviše teniskih mečeva odigra se u ljetnjem periodu. Tada je prilično lijepo prošetati gradom, onom prepoznatljivom rutom: od studentskog trga, Njegoševom, preko trga Kralja Nikole, pored Manastira, Ljetnje pozornice, pa lijevo- ka starom igralištu i parku, đe te „sačeka slika“ mnoštva momaka i đevojaka kako prebacaju lopticu, kako svaki poen adekvatno proslave, a svaki koji iole odudara od prosječnog, bude pozdravljen aplauzom mnogobrojne publike i onih koji čekaju na red da se obrobaju sa svojim takmacem. I tako do kasno u noć. I tako do kasno u jesen. Ukoliko to vrijeme dozvoli. I to su dani u kojima je lijepo viđeti usnuli grad kako živi punim plućima. I viđeti ljude, nervozne od nagomilanih problema i stresa, kako sve to ostave po strani i jedini im je cilj da dođu par sati prije svog termina, odgledaju par mečeva, adekvatno se pripreme, ”uzmu” brejk protivniku, pobijede, prokomentarišu svoj nastup i, što je najvažnije -provedu vrijeme družeći se sa ljudima istog interesovanja. Jer tu nema politike, ekonomije, vjerskih, nacionalnih, kulturoloških podjela. Tu je jedina podjela ona na lijevu i desnu polovinu terena. I tu je sve ovo nebitno u odnosu na tenis.

Kolika je ljubav i entuzijazam ovih momaka prema tenisu, najbolje može posvjedočiti anegdota da je jedan čovjek koji je takođe veći dio svog vijeka posvetio tenisu, kada je došao na Cetinje i prošetao pored teniskog terena u parku, ostao zaprepašćen (u pozitivnom smislu) kakva je oprema koju koriste rekreativci na terenu, počev od reketa, pa zaključno sa znojnicima i patikama. A koliko se ozbiljno poštuju pravila tenisa, na terenu, ali i van njega, najbolje može pokazati podatak kada sam lično pošao da poslijepodne provedem gledajući teniske mečeve i zazvonio mi telefon, desetak gledalaca se okrenulo prema meni i gotovo u jedan glas reklo: ”Tiše malo, ođe se igra tenis.”, a igrač na terenu je zastao sa servisom, dok se ja ne snađem da potišam telefon. Jer nema tu puno filozofije. Ista pravila važe na ”Filip Šatrijeu”, ”Centralnom terenu Londona” i na Cetinju. I tenis se jednako ozbiljno gleda kao tamo.

Mislim da entuzijazam ovih momaka ne ide u korak sa onim što bi mogli dobiti kao potporu za sve što rade. Iako oni to ne traže, mislim da su zaslužili svaki vid podrške, bilo logističke, bilo medijske, kako bismo makar djelimično pokazali da umijemo da cijenimo to što održavaju živim ovaj sport u našem gradu i jačaju kolektivni duh svih onih koji su, u ulozi igrača ili gledaoca, iole za njega zainjteresovani. Bez želje za (ne)osnovanom kritikom radi nje same ili autopromocije, mislim da su i oni i tenis zaslužili mnogo više. Na kraju, ako ne ni zbog čega, ono zbog poštovanja prema prvom poenu koji je u ovoj sportskoj disciplini osvojen na Cetinju.

Međutim, veoma logično, nameće se pitanje da li je to maksimum koji ovaj grad i ovaj sport mogu da pruže? Da li su, uz dužno poštovanje svega što rade, mnogobrojni turniri koje rekreativci na Cetinju organizuju do perfekcije- najviše što tenis i Cetinje mogu da ponude?
Sigurno da ne. Jer, one koji su raspoloženi da svoje tenisko znanje i iskustvo prenesu na mlađe, otkud god dolazili, treba stimulisati da „makar“ organizuju neku vrstu ljetnje školu tenisa za one namjlađe, koji tek treba da se opredijele za neku od sportskih disciplnia. U tom uzrastu, uz adekvatan trenersko-vaspitni tretman, čist cetinjski vazduh i lijepu prirodu, malo će od njih odoljeti da ne poželi da nastavi da se bavi ovim sportom. I ko zna, možda baš u nekom od te đece ”leži” novi Federer, Nadal, Sampras, Đoković, Serena Vilijams, Štefi Graf, Monika Seleš, možda neka nova Danka Kovinić.
Do tada, siguran sam da će ljubav i entuzijazam cetinjskih „profi-amatera“ biti jača i od jedne poteškoće, i od jedne cetinjske kiše, i od jednog poraza, na terenu ili van njega, i da će na taj način čuvati kontinuitet bijelog sporta pod Lovćenom, koji se u našem kraju mnogo davno igrao. I to 122. godine unazad.