“Ekipa se stvara, ekipa raste. Mi smo malo razmazili crnogorsku javnost, koja ne shvata koliki je uspjeh da budete konstantno među osam najboljih ekipa u Evropi, s bazom od 500 registrovanih rukometnih igračica! Evo, ja dolazim iz Bjelorusije koja ima deset miliona stanovnika, koja u svakoj školi ima rukometnu salu, a opet nijedan tim nije igrao Ligu šampiona. Vodim juniorsku selekciju i igram s Francuskom, u toj generaciji oni imaju 2.500 spremnih rukometašica, a ja sam ih imala 17 tog godišta, i morala sam da popunjavam ekipu s dvije godine mlađim igračicama. Mi, jednostavno, nemamo bazu, a rukometašice Budućnosti su i pored toga uvijek među osam najboljih”, naglašava sagovornica Portala Analitika.
Ženski rukometni klub (ŽRK) Budućnost je kao četvrtoplasirana ekipa u grupi stigao do četvrtfinala Lige šampiona (LŠ). Podmlađena ekipa trenera Dragana Adžića nastavila je tradiciju kluba i ponovo zauzela mjesto u vrhu rukometne elite. O tome da li ova podmlađena ekipa može do evropske titule i kakvo je sveukupno stanje s rukometom u Crnoj Gori, pričali smo sa selektorom ženske juniroske reprezentacije Crne Gore i trenerom mlađih kategorija Budućnosti, Tatjanom Jeraminok.
ANALITIKA: Budućnost je obezbijedila plasman u četvrtfinale LŠ, ali do tog rezultata je došla kao četvrtoplasirana ekipa s minusom od devet golova. Kako je, po Vama, Budućnost odigrala grupnu fazu takmičenja?
JERAMINOK: Da se razumijemo: ovo je ogroman uspjeh za ekipu, naročito jer je Budućnost dosta podmlađena, i kao takva je jedna od najmlađih ekipa u Ligi šampiona. Djevojke i stručni štab su odradili zaista odličan posao, a znam koliko je teško igrati LŠ s vrhunskim ekipama i znam kakav je dodatan pritisak jer se u Crnoj Gori očekuje samo najbolje – samo prvo mjesto.
Međutim, tu treba strpljenja i malo razumijevanja.Veoma mladim igračicama je potrebno da prođu iskustvo igranja jakih utakmica, kako bi vremenom mogle da budu nosioci igre. Oni upravo to rade ove godine. Moguće da će biti potrebno da prođe još koja godina da one počnu da igraju na najvećem mogućem nivou, da osvajaju takmičenja, prolaze grupne faze sa svim bodovima… Potrebno je još rada, a nadam se da crnogorska javnost to razumije. Apsolutno ne smatram da je pored svih izgubljenih utakmica to negativan rezultat. Naprotiv, to je za jednu dobru školu, za dobru analizu da bi postajali još bolji, tako da je to odličan rezultat i s trenerske i s igračke strane.
ANALITIKA: To su bile i riječi trenera Adžića – da je četvrtfinale ogroman uspjeh. Ima li Budućnost šansu da s ovako mladom ekipom pretenduje na titulu ove godine?
JERAMINOK: Šansa u sportu uvijek postoji – uvijek vjerujemo i uvijek se nadamo. Realno, Đer je ogroman favorit, ali nikad ne reci nikad – lopta je okrugla. Ako bi osvojili titulu, to bi zaista bio podvig i nešto što bi prevazišlo sva očekivanja.
ANALITIKA: Šansa, kažete, uvijek postoji, ali hajde da pričamo kakva je situacija na papiru?
JERAMINOK: Trenutna situacija je da mi imamo em mladu ekipu em nemamo toliko iskusnu grupu, kao što ima bilo koja druga ekipa. Đer je, na primjer, imao problema s povredama ali oni imaju širok spektar vrhunskih igračica koje mogu odmah da ih zamijene. Ako bi prošli Đer, to bi bio fenomenalan rezultat – kao osvajanje medalje na nekom svjetskom prvenstvu. Naravno, ponavljam, šansa uvijek postoji i zbog toga je sport interesantan, jer svako svakoga može da pobijedi.
ANALITIKA: Iako je Budućnost prije meča s Vardarom bila obezbijedila plasman u četvrtfinale, ta uktamica je bila najavljivan kao uvertira za ono što nas očekuje u četvrtfinalu. Pobjeda nije ostvarena, koje pouke se mogu izvući iz tog susreta?
JERAMINOK: Kada uporedimo igrački kadar Vardara i naš, vraćamo se na priču od početka – mlade, neiskusne djevojke. Vardar je obezbijeđen s kvalitetnim, vrhunskim igračicama, olimpijskim šampionima. To su aždaje ženskog rukometa, žene koje su osvojile brojne titule. Budućnost, ovako mlada, opet daje otpor i namučili su Vardar koji na kraju, realno gledajući, nas nije razbio. Ekipa se stvara, ekipa raste. Mi smo malo razmazili crnogorsku javnost, koja ne shvata koliki je uspjeh da budete konstantno među osam najboljih ekipa u Evropi, s bazom od 500 registrovanih rukometnih igračica! Evo, ja dolazim iz Bjelorusije koja ima deset miliona stanovnika, koja u svakoj školi ima rukometnu salu, a opet nijedan tim nije igrao Ligu šampiona. Vodim juniorsku selekciju i igram s Francuskom, u toj generaciji oni imaju 2.500 spremnih rukometašica, a ja sam ih imala 17 tog godišta, i morala sam da popunjavam ekipu s dvije godine mlađim igračicama. Mi, jednostavno, nemamo bazu, a rukometašice Budućnosti su i pored toga uvijek među osam najboljih. Tako da utakmica s Vardarom je samo još jedan stepenik za korak dalje – možemo samo da napredujemo. Podmladili smo ekipu, ušla je neka nova generacija, pojavljuju se djevojke s 18, 19 godina. Takođe, zaboravljamo da smo dodatno oslabljeni s povredama, a opet se nosimo s velikanima rukometa.
ANALITIKA: Budućnost u četvrtfinalu očekuje, možemo slobodno reći, pravi kolos ženskog rukometa – Đer – što su njihove rukometašice i potvrdile nevjerovatnim utakmicama u grupnoj fazi. Ima li taj tim neke slabosti koje bi Budućnost mogla da iskoristi?
JERAMINOK: Đer igra veoma dobar i lijep rukomet. Povrijedila se Norvežanka Nora Mork, koja je glavni nosilac igre – priznata kao najbolji svjetski igrač – ali opet su uspjeli da pokriju tu poziciju. Teško im je naći slabost, ali više bi se bavila nama, da budemo najbolji što možemo, da damo sve od sebe. U pripreme ne sumnjam, jer djevojke uvijek kvalitetno rade i lijepo se pripremaju. Zato smo i stalno tu đe smo.
ANALITIKA: Koje je najjače oružje Budućnosti protiv Đera? Šta je problem na kojoj se mora raditi?
JERAMINOK: Moramo pojačati odbranu, a napad mora biti raznovrsniji. Individualno, svaka igračica mora raditi na sebi u tom periodu do četvrtfinala. Morate izaći sa svakog treninga za neki detalj bolji nego kada ste ušli u salu. To je moto po kojim treba da se usavršavaju mlade sportistkinje. Naravno, kroz takav rad moraju doći što spremnije za tu utakmicu. Opet ne možemo reći da su potpuno neiskusne. Evo, odigrale su Ligu šampiona, stekle iskustvo na tim utakmicama i sada moraju valorizovati to iskustvo, tako što će protiv Đera ući u meč mirne glave i pokušati da naprave neki podvig – pokušati da pomjere neku granicu. Realno gledajući stvari, meč će biti nevjerovatno težak, ali kada se sve kockice sklope, kad svakoj bude dan u tom trenutku, biće neka druga priča. Zamislimo da Đina Jauković šutne 12 od 12, golmanka odbrani 58 odsto šuteva, tada bi pobijedili i mušku ekipu.
ANALITIKA: Kako ocjenjujete generalno stanje u crnogorskom rukometu, što muškom što ženskom? Taj sport nije toliko popularan na domaćoj sceni, a mahom se prate igre ŽRK Budućnost i ženske rukometne reprezentacije?
JERAMINOK: Ženski rukomet čine samo četiri ekipe koje igraju između sebe godinu dana, i to je prosto problem. Tu smo gdje smo. Očekujemo da imamo sistem koji imaju Francuska, Rusija, Norveška, Holandija, a zaboravljamo da oni imaju enormnu količinu klubova, igrača, raznih sportskih škola, i to daje rezultat. Mi imamo samo Budućnost koja igra na višem nivou i sve se vrti oko nje. Međutim, i tu ima malih pomaka. Evo, Leavela iz Nikšića je od 2010. uradila odličan posao i stvorila konkurenciju. Igraju njihove mlade nikšićke djevojčice, koje igraju srcem i postaju kasnije dobre igračice. Oni su probali da naprave neku priču i smatram da su uspjeli, jer daju veliki plus sportu preko jako kvalitetnih utakmica koje čestu odigraju neriješeno ili s jednim do dva gola razlike. Ali, opet je to jako mali broj utakmica koje igračice odigraju na domaćoj sceni.
Zašto se ne stvori još neka priča, iz nekog drugog grada? Ne znam ko time treba da se bavi, ali tu su potrebni ljudi koji su posvećeni sportu, koji će izdvajati svoju energiju i svoj novac kako bi opet godinama kasnije napravili konkurentnu ekipu. Evo, recimo, u hali Venom trenira pet generacija i iz sve te baze se stvaraju igračice koje će popuniti Budućnost i kasnije, nadam se, reprezentaciju. Ovih godina je čak malo svjetlija slika, jer imamo dosta školica rukometa po primorju u kojima zaista treniraju djeca, ali iz tog fonda igrača treba napraviti klub koji će se takmičiti i u kasnijim uzrastima.
ANALITIKA: Kako onda afirmisati druge klubove? Da li bi trebalo da čekamo na, kako kažete, pojedince koji će da ulože ogroman novac ili bi možda trebalo da Ministarstvo sporta i Rukometni savez dodijele veća sredstva slabijim klubovima, kako bi se podigao nivo kvaliteta? Budućnost je odlična, svi su zadovoljni, ali ne možemo imati samo jedan klub?!
JERAMINOK: Potrebni su ljudi koje će to da interesuje. Lako je pričati „liga je loša, sve je na niskom nivou“. Zašto onda ne radite nešto? Zašto ljudi koji imaju mogućnosti prvi ne krenu u tu priču? Tu su potrebni ljudi koji imaju finansija, potrebna je prava organizacija, to je posao za koji je pitanje hoće li će se isplatiti. Suština je da svi hoće da zarade, a ovo je priča u kojoj se teško stiže do zarade. Ne može Ministarstvo sporta da kaže „evo, mi ćemo da vam damo pare, a vi napravite klub“. Potreban je neko ko će to da uardi, da zaista želi to da postigne. Ima privatnih škola, ali i oni kubure od roditeljskih članarina, a to je nedovoljno.
Druga stvar: nedostatak sportskih hala. Gdje će da treniraju ta djeca? U Podgorici samo Gimnazijaima adekvatnu rukometnu salu i Univerzitet je prije par godina otvorio jednu, a svi ostali imaju hale smanjenih dimenzija. Moja ekipa je prošle godine išla u Danilovgrad na pripreme, jer su sve hale bile popunjene. To je fanatizam, morate da budete posvećeni od jutra do mraka, a evo izgleda da nemamo tih fanatika koji bi se time bavili.
ANALITIKA: Kako stojimo s trenerskim kadrom u Crnoj Gori?
JERAMINOK: I to je jedan od problema, mada sada postoji fakultet u Nikšiću, studira se, uči, ide naprijed i stvari se popravljaju. Kao i u svim ostalim poslovima, ima neko dobar, i neko ko nije dobar. Opet, i tu je dosta manja baza. Iako se kaže da se šampion rađa, potreban je trener koji će tog šampiona da uputi na pravi put. Inače, mi imamo 5.000 trenera u Morači. Još kada sam igrala, svako je bio trener i svako je znao kako treba. Ali, to je težak posao, posebno za mlađe kategorije.
Da bi stvorili igrača potrebna je nevjerovatna količina energije i volje. Takođe, tu je i problem različitih smjena u školama – danas ne možete da sastavite ekipu u jednu smjenu. Ja sam ponikla iz totalno drugog sistema, iz Sovjetskog saveza. Mi smo imali internat gdje je sve bilo podređeno sportu, mogli smo da učimo, ali učili smo sredinom dana. Ujutru smo imali trening, onda u školu pet, šest sati i nakon toga još jedan trening, i tako šest dana sedmično. Mi smo tako trenirali od dvanaeste godine. To je taj sovjetski sistem koji su sad preuzele zapadnije zemlje, da omoguće djeci da uče i treniraju. Ja ne mogu da odvojim dijete od škole, jer je ona jako bitna i onda imamo situaciju da dijete u 7 sati trči na kombi da bi stiglo na trening, jer od 8 do 10 trenira. Tu bi možda Ministarstvo sporta moglo da se pokaže, da se napravi pravi sportski internat ne samo za rukomet, već za sve sportove. To bi možda bila ideja preko koje bi se podigao nivo sporta u Crnoj Gori. Štaviše, možda bi nam naruku išlo što smo manja zemlja, jer nam ne bi trebalo više takvih ustanova.
ANALITIKA: Kako s takvom bazom postižemo ovako dobre rezultate?
JERAMINOK: Jednostavno zbog borbene naravi Crnogoraca. Takvi su ljudi, ne odustaju, uvijek idu do kraja, a i izuzetno su talentovani za sport. Niko vas neće primiti u tim ako ste dobro građeni, morate da prolijete mnogo znoja i da uložite mnogo rada da bi ste bili najbolji. Mnogo svjetskih igrača s ovih prostora je prošlo kroz moje ruke. Sjećam se Jovanke Radičević. Ona je plačući odrađivala treninge. Boljele su je i ruke i noge toliko da bi prosječna osoba više puta napustila trening, ali ona nije odustajala išla je dalje i trenirala jače, i tako je naravno postala svjetski igrač. Tad je bilo malo drugačije vrijeme, ona je imala ogromnu konkurenciju, s 20, 21 godinu nije bila svjetska zvijezda već je grijala klupu i znala da mora da trenira više i da maksimalno iskoristi minutažu kako bi se dokazala.
Sličan primjer je i Majda Mehmedović. Ona je trenirala dok joj noge ne prokrvare, ali ni ona nije odustajala. Pa poslije treninga dođu njeni roditelji, voze je nazad za Bar jer sjutra mora u 7 ujutru u školu. I onda sve opet ukrug. S takvim radom i voljom koja je karakteristična za ove prostore stvaraju se pravi šampioni.
ANALITIKA: Pred Vama su kvalifikacije juniorki za Svjetsko prvenstvo, 23. i 25. marta. Kakva su očekivanja?
JERAMINOK: Moramo da se kvalifikujemo na Svjetsko prvenstvo. Imamo mečeve s Grčkom i Švajcarskom, i očekujem da ćemo proći. Biće, naravno, teško jer imamo svega 13 dvadesetogodišnjakinja kojima je ovo zadnje prvenstvo, dok će ostatak ekipe biti popunjen s djevojkama od 18 i 19 godina. Smatram da su nam protivnici po mjeri. Daleko od toga da je završen posao, naročito jer Švajcarska ima mnogo jaču ligu nego mi, i njihove djevojke koje imaju 20 godina već u nogama imaju mnogo više prvenstvenih utakmica, za razliku od naših koje imaju samo Levaleu za ozbiljnog konkurenta. Sigurno će biti teško, ali smatram da ih možemo proći. Danas nikoga ne možete da potcijenite, pa ni Grčku. Ali, naravno, igramo u Crnoj Gori i pozivam publiku da nas podrži, jer će po prvi put juniorska reprezentacija da igra u Podgorici. Jako nam je bitno da prođemo zbog tih djevojaka, jer im je ovo odskočna daska za dalju karijeru. Neka će možda zapasti za oko Draganu Adžiću, možda selektoru reprezentacije, možda nekom stranom treneru… Kada igraju samo crnogorsku ligu, teško da mogu da budu uočene.
Teško da možemo da očekujemo medalju sa Svjetskog prvenstva, ali samo učešće i ta borba za što bolju poziciju je veliki uspjeh. A ako se ukaže prilika za medalju – zašto da ne.
