Plasman u četvrtfinale je uspjeh za Crnu Goru, kazala je selektorka Bojana Popović sumirajući utiske iz Tokija, na dan kada će „lavice“ napustiti olimpijsko selo i zvanično završiti treći olimpijski nastup.
„Snovi su postojali, željele smo više, to smo i izjavljivale, ali ovo je realna slika. Igračice su u svakom meču pokušavale da daju maksimum, a kada se sve sabere ovo jeste njihov maksimum u ovom trenutku. Žao nam je, jer kao pravi sportisti nismo došle ovdje samo da igramo, već da napravimo više od onoga što već jesmo. Nismo uspjele, ali plasman na Olimpijske igre i ulazak u četvrtfinale, šesto mjesto na kraju – za jednu malu zemlju, to je uspjeh“, kazala je Popović.
„Predstavljale smo Crne Goru velikim zalaganjem i srcem, nekada to nije išlo u našu korist. Nekada smo igrale više srcem nego glavom, pravile smo greške, spasavale se, vraćale…“.
Crnogorski tim je imao mnogo oscilacija u svakom meču, pokazivale i da mogu mnogo…
„Ova selekcija ima potencijal. Jasno je da na mnogo stvari treba da se radi, da se sve postavi na mjesto, da se dovede u red, da fokus bude maksimalan svih 60 minuta, da imamo konstantnost i stabilnost u igri. Na tome smo radile, tražila sam od djevojaka da uživaju u igri… Smatram da smo mogle i morale da igramo sa manje stresa, sa mnogo više discipline, jer su imale jasno postavljene zadatke… Bilo je od sjaja do očaja na istim mečevima. U nekim trenucima nisam uspjela da doprem do njih, da li je samo moja krivica ne znam, a moj zadatak je da u tome uspijem“, kaže Popović.
„Kada se sve sabere, zadovoljna sam svime što su pružile. Naravno da uvijek može bolje, kada budem detaljno analizirala zaključiću da smo svi, na čelu sa mnom, mogli bolje. Uvijek može da se nađe bolji put, ali bitno je da učimo, da se razvijamo, i one i ja, i cijeli stručni štab”.
Popović je naglasila da bi nakon Tokija trebalo da se sagledaju dobre stvari samog odlaska na Olimpijske igre.
„Mi smo bile jedini predstavnik Balkana na olimpijskom rukometnom turniru, i muškom i ženskom. Mislim da bi trebalo svi da budu ponosni na sve naše sportiste, koji su nastupili na Igrama. Mi, recimo, imamo 20-ak igračica u konkurenciji, da se neko povrijedio ne bismo imali koga da zamijenimo… Mali smo, mala nam je baza, ovo su veliki rezultati“.
I očekivanja su velika…
„Najbitniji su naši ciljevi, a javnost nikada neće biti realna, ljudi koji prate laički. Ljudi iz ruukometa uvijek mogu da daju realne i pozitivne kritike, a navijačke kritike nisu realne. To je jasno, mi to znamo, mi znamo i sa kakvim se preprekama borimo. Volim da čujem kritiku ljudi koji znaju rukomet, sa velikom pažnjom ih slušam, ali želim i da djevojke budu dočekane i ispraćene onako kako zaslužuju. One se zaista daju maksimalno za reprezentaciju, pružaju uvijek najviše što mogu – nekada je to kvalitetno, nekada manje kvalitetno, ali to je sport i mislim da ljudi treba da uživaju kada ih gledaju, da ih podržavaju, a ne da jedva čekaju da se sapletu i pogriješe“, zaključila je Bojana Popović.
