Najaktuelnija tema ovih dana svakako je Eurobasket. Naša reprezentacija pretrpjela je dva poraza od Španije i Hrvatske, ali takođe ima i dva trijumfa. Uspjeli smo savladati Mađarsku i Češku. Najubjedljiviji poraz doživjeli smo od aktuelnog evropskog prvaka Španije, no to nije pokolebalo naše momke, pa iz utakmice u utakmicu možemo primjetiti značajan pomak u igri naših reprezentativaca. Ipak ovaj put neću govoriti o igračima, već o čovjeku sa klupe, našem selektoru Bogdanu Tanjeviću. On je često opisivan kao čovjek koji pripada sadašnjosti evropske košarke, ali sa velikim pečatom koji je ostavio u prošlosti jedne države, slobodno mogu reći košarkaške velesile koje više nema.
Bogdan je rođen u Pljevljima 13. februara 1947. godine, ali je odrastao u Sarajevu. Košarkom se počeo baviti 1960. godine u Željezničaru iz Sarajeva. Za Željezničar je igrao do 1965. kada prelazi u OKK Beograd gdje ostaje do 1971. Nastupao je za juniorsku i seniorsku reprezentaciju SFRJ. Trenerskim poslom se bavi od 1971. godine.
Košarku je kako kaže otkrio slučajno, prije toga je igrao rukomet. Gledajući Uglješu Uzelca sina njegove učiteljice kako igra košarku u Fiskulturnom domu i on je sa svojim drugovima iz škole, među kojima je bio legendarni Davorin Popović svakodnevno dolazio da igra i već počeo da pravi svoju košarkašku ekipu. Odatle sve kreće. Bogdan je od 1971. do 1980. bio trener Bosne sa kojom je osvojio titulu i Kup Jugoslavije 1978. Kup šampiona osvaja takođe sa Bosnom godinu dana kasnije.
Tako je Bosna postala prvi jugoslovenski tim koji je osvojio najvažniji trofej u evropskoj košarci. Nakon Bosne predvodio je klub Juventus Kazerta koji je uspio da uvede u prvu italijansku ligu. I upravo Kazertu navodi kao možda i najbolji klub koji je vodio, jer kako kaže sa njim je imao najbrži rast od nule do finala prvenstva Italije. Bio je trener Olimpije iz Milana, zatim je proveo jednu sezonu u francuskom Limožu. Takođe, sa francuskim Asvelom osvojio je titulu prvaka Francuske. Od 1980. bio je selektor reprezentacije Jugoslavije.
Sa ekipom Budućnosti osvojio je prvenstvo i Kup SR Jugoslavije. Zanimljivo da je čak pet puta stizao do finala Kupa Radivoja Koraća i da nikad nije uspio da ga osvoji. Vodio je tri reprezentacije: Jugoslaviju, Italiju i Tursku i danas možemo reći i četvrtu reprezentaciju Crne Gore.
Tokom poslednje godine rada u Turskoj, baš za vrijeme priprema za Evropsko prvenstvo 2010. godine otkrio je da je bolestan, ali uprkos tome, nakon operacije nastavio je da vodi reprezentaciju Turske i to pod hemoterapijom. Da mu Turci to nisu zaboravili dokazuje specijalno priznanje Košarkaškog saveza Turske za doprinos razvoju košarke u toj zemlji. Ovo priznanje Tanjeviću je uručio najbolji turski košarkaš svih vremena Hidajet Turkoglu uoči poslednjeg kontrolnog meča u Istanbulu.
Bogdan Tanjević sigurno je čovjek koji ima izuzetno bogatu karijeru i ima na šta biti ponosan. On je doveo čuvenog Mirzu Delibašića u Bosnu i napravio šampiona od te ekipe. On je neko ko umije da prepozna i cijeni talenat. Prepoznao je i napravio mnogo igračkih zvijezda, poput Dejana Bodiroge. U jednom intervjuu je izjavio da je: „Dar je rijetkost i uvijek sam ga podržavao, razvija se u slobodi, ne pod stegama. Čak i onda kada bi igrač pretjerao, puštao sam ga, plašeći se da mu ne slomim krila, da ga negdje ne zakinem.“ Bogdan je čovjek sa specifičnim smislom za humor. Sjetimo se samo kako nas je slatko nasmijao na nedavno održanoj konferencije za novinare u Beogradu kada je Sale Đorđević rekao da u reprezentaciji Srbije nema stranaca, na šta je naš Bogdan aludirajući na Rajsa odgovorio u svom stilu: „Pola Srbije Crnogorci, a Sale se žali na mog jednog malog Amerikanca.“
On je čovjek bez dlake na jeziku po principu što na umu to na drumu. Iako surovo iskren, na prvi pogled oštar u stvari i on je samo čovjek od krvi i mesa, čovjek sa puno emocija koje ne pokazuje javno. No, ako pomenemo Jugoslaviju ni on ne može prikriti svoje emocije. Poznato je da je Tanjević nepopravljivi Jugosloven. A šta je Jugoslavija značila za njega najbolje možemo vidjeti u jednom intervjuu gdje kaže: „Moj problem nisu karcinom ni hemoterapija, sa tim bih lako. Razbolio sam se od onoga od čega su umrli moji prijatelji. U zbirci Morija posvećenoj onima koji su u međuvremenu krepali, Abdulah Sidran kaže kako u Sarajevu danas umiru ljudi koji misle da su preživjeli rat. Od čega su krepali? Morire di crepacuori, rekli bi Italijani. To je ono kad krepa srce. E od toga se umire. Od srca. Od izdaje ljubavi. Od toga sam se i sam razbolio: od Jugoslavije.“
Ne može se u jednom tekstu opisati sve ono što Bogdan Tanjević jeste. Ono što možemo je da mu poželimo puno sreće na Eurobasketu i da se nadamo da će ostvariti veliki uspjeh sa našim momcima.
Piše – Jovana Varagić
