Legendarni crnogorski rukometaš Blažo Lisičić je opet izabran za sportskog direktora, funkciju koju je izuzetno uspješno obavljao dok je selektor bio Zoran Kastratović.
Lisičić u razgovoru za „Vijesti” otkriva zbog čega se vratio nakon više od tri godine i šta očekuje.
“Ekipa se potpuno promijenila u ove tri godine, perspektivna je, a ne bih bio ovdje da to ne mislim. Ima veliki kapacitet koji još nije pokazala, ali momci su mladi i ništa se ne mora preko noći. Neke stvari će doći sa odrastanjem, iskustvom i većim radom. Mislim i da nije kasno da se situacija promijeni i u ovom kvalifikacionom ciklusu, već da je pravi momenat da se napravi nešto dobro i ode na prvenstvo. Sa novim selektorom je došlo do velikih promjena u sistemu rada, što svima godi. Naravno, niko ne bježi od odgovornosti, pogotovo ne ja”, poručio je 44-godišnji Podgoričanin.
„Lavovi” su u prva dva kola kvalifikacija za Evropsko prvenstvo izgubili u Švedskoj sa čak 36:21 i remizirali sa Rusijom u Baru (24:24). Put do šampionata u Hrvatskoj je težak, ali Lisičić diže optimizam.
“To je sticajem okolnosti tako, ali dvije prave pobjede vode na prvenstvo. Raspoloženje je ogromno da se to ostvari, da sve pokušamo da odemo u Hrvatsku”.
Šta mislite o potencijalu sadašnjih reprezentativaca Crne Gore?
“Velika je razlika između odličnog i vrhunskog igrača. To i momci sami moraju da shvate. Ne bih to pričao da nemaju potencijal, ali su velika odricanja i u klubu, i u reprezentaciji, a i u čitavom životu, neophodna da bi neko postao vrhunski igrač. Moraš da budeš 100 odsto posvećen rukometu. Mislim da je nemoguće postati vrhunski igrač bez reprezentativnih utakmica. Što prije to momci shvate, prije će doći u situaciju da postanu vrhunski, a imaju sve uslove da to budu”.
Kolika je razlika u odnosu prema reprezentaciji kada ste Vi bili igrač i sada?
“Ogromna. Ne bih da budem pristrasan, ali mi se čini da nikada nije bilo lakše iz Crne Gore postati vrhunski igrač nego sada, jer su sada takvi uslovi. Dovoljno je i da odigraš dvije-tri dobre utakmice za reprezentaciju i već imaš angažman. To prije nije bilo moguće, jer su u Njemačkoj, na primjer, prije mogla da igraju samo dva ekstrakomunitarca. To smo bili mi, Poljaci, Česi, Rusi, Rumuni… Sad možeš da imaš 10 Crnogoraca u njemačkom klubu ako hoćeš.
Mnogi govore da je problem za Crnu Goru pozicija srednjeg beka. Nazire li se rješenje?
“Tu, za mene, ne postoji nikakva dilema, samo je pitanje sazrijevanja. Samo čekam momenat kada će Božović i Anđelić da preuzmu to u svoje ruke. Još su mladi, a teško je nekome u tim godinama staviti teret na leđa. I oni moraju na to da se naviknu, da prihvate da je to tako i da preuzmu odgovornost. Sve će doći samo po sebi, samo je pitanje dana. Volio bih da se to desi što ranije”.
Đukić forsira odbranu 3-2-1? Kako se ekipa privikla na to?
“Dobro, mada je to pitanje više za selektora. Još se neke stvari probaju, još se traži prava formula. Kod Đukića je sve skoncentrisano na odbranu i u ovom kratkom periodu je na to stavljen akcenat”.
Lisičić je na kraju imao poruku za rukometaše.
“Autoritet se stiče na terenu. Igrom, ni sa čim drugim. Ne može se sticati vikom na sudije, ni bilo kakvog galamom. Kao što i trener stiče autoritet znanjem, radom i rezultatima. Sve drugo je suvišno”.
Mnogo bure je izazvala odluka 18-godišnjeg Branka Vujovića da napusti Crnu Goru i ubuduće nosi dres Poljske. U rukometnim krugovima se govori da je Nikšićanin ljut na RSCG, ali Lisičić poručuje da to ne može da bude razlog.
“To je njegova odluka i nikoga ne možemo da spriječimo da to uradi. Uvijek će neko naći razlog u Crnoj Gori, Savezu ili meni, da kaže da sam ja kriv što nastupa za drugu državu. Ali, moje je mišljenje, pa neka bude i da griješim, da to može biti samo finansijske prirode. I ja sam imao ponuda da igram za neke druge, ali uvijek sam želio da nosim dres svoje države. Da sam prihvatio nečiji poziv, rekao bih da sam to uradio zbog novca i ne bih pričao da mi neko smeta ili me remeti da igram za Crnu Goru“, istakao je Lisičić.
Zbog čega se to stalno dešava sa našim sportistima, a ne sa recimo Hrvatima?
“Nacionalni naboj je nekome na prvom, a nekome na drugom mjestu. I onda kad naiđe finansijski dio mnogo „jak”, takve stvari se mogu i očekivati. Vujović jeste talentovan i veoma perspektivan, ali kako da date djetetu ne znam šta na račun te perspektive? Ovo je, ipak, Crna Gora, nije ovo Njemačka ili neka druga sila, pa da nekome rješavaš životna pitanja. Ovdje postoje nacionalna priznanja i penzije, kod drugih samo premije za medalje. Individualno pravo igrača je da mijenjaju matičnu državu, a moje je mišljenje da to rade samo zbog para. Ali, za to mu nisam kriv ni ja, ni Savez, niko”.
Možete li da shvatite njegovu odluku da izabere Poljsku?
“Sve sam vidio u životu i to mogu da shvatim, ali ne i da prihvatim. Primjer za naredne generacije bi mogao da bude Dino Radončić, sin mog kuma Damira. Bio sam svjedok svega, kako dijete čiji je otac odavde dođe i igra za Crnu Goru bez „banke”, iz svoje volje. Niko ga nije tjerao, a bila su mu četiri saveza za petama i nudila mu novac”.
Najveći biser crnogorskog rukometa je Vuko Borozan, koji zbog povrede preskače ove pripreme reprezentacije i mečeve na „Kroacija kupu”. Sa njim su „lavovi” sasvim druga ekipa, a direktor nacionalnog tima izuzetno cijeni 22-godišnjeg Cetinjanina.
“Ekipe budućnosti za Vuka su Pari Sen Žermen, Kil, Barselona i eventualno Flenzburg. Nigdje drugo ga ne vidim. Ima potencijal da bude među najboljim igračima svijeta, ali je surovo staviti mu taj teret na leđa i obavezati ga da bude najbolji. On sam to mora da shvati, da ukapira da ima taj potencijal, kao što vjerovatno i vidi kroz mečeve u klubu i reprezentaciji. Ali, mora da se dokazuje svakog dana, što na treningu, što na utakmici. To važi za svakoga, ne samo za njega“, rekao je Lisičić.
Borozan od ovog ljeta igra za Vardar, a koliko znači Crnoj Gori najbolje se vidjelo protiv Rusije – u tri meča sa „zbornajom” bez bombardera sa Cetinja, „lavovi” su veoma ubjedljivo poraženi, a u posljednjem duelu su remizirali u Baru, uz 10 golova Borozana.
Blažo Lisičić je jedini vrhunski rukometaš iz Podgorice. Na to je, osim talenta, uticala činjenica da je sa 14 godina otišao iz tadašnjeg Titograda u zrenjaninski Proleter.
“Za otvaranje OŠ „Jugoslavija” u Baru je organizovano prvenstvo osnovnih škola i ja sam bio najbolji strijelac, jer sam davao po 12-13 golova za moju školu „Savo Pejanović”. Proleter je tu bio na pripremama i odatle je sve krenulo. Otišao sam 1986. kao 14-godišnjak. Plakao sam dvije godine non-stop, a imao sam i jedan bijeg kući, kada niko nije znao gdje sam dok nisam stigao. Uz priču, pomoć sestre i podršku oca, koji je igrao za OFK Titograd sam prevazišao i to. On je neke stvari propustio, a nije htio da se to i meni desi. Imao je, doduše, i potvrdu Slobodana-Čila Miškovića, koji je bio olimpijski prvak kao trener i kao igrač, da ću biti vrhunski igrač uz normalan rad. Bilo je grešaka, išao sam u neke klubove u koje nije trebalo, a i ostao sam u Proleteru sedam godina, mada je trebalo kraće“, ističe Lisičić.
Da li je bilo teško ostvariti karijeru kakvu ste Vi imali?
“Vrlo rano sam shvatio o čemu se radi. Bilo je dosta patnje, suza, bola, treninga, povreda… Surovo je, ali sredine nema. Pitanje je da li bih pustio svoje dijete da prođe to što sam ja prošao, a morao bih ako bi imalo kvalitet, da ima garanciju da može da bude igrač. Da to ne uradim, poslije bih se kajao.
Igrali ste u Španiji, Italiji, Hrvatskoj i Kataru, ali ste se najduže zadržali u Njemačkoj. Kako je bilo igrati u Bundesligi?
“Na početku mi je bilo vrlo teško, ali sam bio naučen da klimam glavom i treniram po cijeli dan. Kasnije sam naučio i jezik, a mislim da je Bundesliga prava za igrača da ode u nju i tamo završi karijeru. Da nje nije, rukomet ne bi bio ono što jeste”.
Da li žalite za nečim?
“Žao mi je zbog polufinala Svjetskog prvenstva protiv Švedske 1999. godine, kada smo vodili četiri razlike 12 i po minuta prije kraja. Da smo ušli u finale, tada bismo uzeli zlato, a onda i još bar dva. Imam te tri medalje koje imam, tako da ne bi trebalo ni za čim da žalim. Igrao sam za sve četiri države, počev od SFRJ do Crne Gore, i moram da budem ponosan što sam igrao sa najboljim rukometašima svijeta“, zaključio je čovjek koji ima bronze za Evropskog prvenstva 1996. i šampionata svijeta 1999. i 2001. godine.
