Rukometašice koje su zaslužile nadimak “Zlatne lavice” pri kraju su karijera, a neke su već rekle zbogom. Među njima je i Biljana Novović, koja za CdM priča o razlozima odlaska u penziju, ali i trofejnoj karijeri.
Biljana Novović (nekada Pavićević) sinonim je za upornost. Tokom karijere imala je mnogo problema zbog povreda, a već u 29. godini morala je da odustane nakon sezone pune pehova zbog bolesti i povreda. Povišena tjelesna temperatura, za koju dugo doktori nijesu mogli da ustanove razlog bila je previše čak i za njenu psihu. Mjesecima mučila je bolest, a presudno za odluku o kraju karijere bilo je:
“Kada sam dobila uput za Beograd da ispitam razloge konstantnih temperatura gotovo da sam bila sigurna da će ovo biti moja posljednja sezona. U toku karijere sam imala dosta povreda, operacija, a nakon tih temperatura koje su me dugo mučile mislim da je vrijeme da prestanem da se bavim sportom i da se posvetim nekim drugim stvarima.” – ispričala nam je Biljana.
Nevjerovatno, ali kada bi bila i zdrava, to jest sa normalnom temperaturom, Biljana bi se povrijedila, pa bi sav rad i trud, pali u vodu. Jednostavno nije mogla ništa da pokaže na utakmicama, jer ih nije igrala. Sve to vodilo je ka neizbježnom kraju.
“Mnogo je teško bilo, iskreno, jer ja nisam neko ko se zadovoljava time da je član kluba pa igrala ili ne. Volim da igram, a u toku poslednjih godinu i po dana sam se baš namučila. Znala sam i da treniram i igram pod temperaturom i to me je mnogo iscrpljivalo i dovodilo do toga da po dvije, tri sermice nakon toga ležim u krevetu, a nakon toga mi temperature prođu pa sam se opet vraćala treninzima i dodje dan za utakmicu i opet se razbolim i opet moram da pravim pauzu. To je jako teško za sportistu koji živi za to da bi spreman dočekao utakmice, a posebno za nekog ko ove sezone ima dosta prostora i ko želi da pomogne ekipi da dodjemo do kraja u Ligi šampiona.” – kazala je ona.
A da je veliki borac pokazala je već na startu karijere, kada je nije slomila ni teška povreda koljena u momentu kada je bila mlada nada našeg rukometa.
“Imam mnogo jaku psihu, šta god da se desi ne odustajem. Ako sebi zacrtam neki cilj idem do kraja da ga ostvarim bez obzira na sve. Kao dijete sam sebi postavila dosta i kad je bilo najteže uvijek sam se sjećala toga i nikada nisam htjela da odustanem. Bogu hvala što je bilo tako jer sam ostvarila sve sto sam željela. Moram napomenuti da sam uvijek imala ogromnu podršku roditelja, brata i sestre koji su uvijek bili uz mene, koji su mi od početka bili podrška i koji su uvijek vjerovali u mene.” – ispričala nam je Biljana.
Ona je pokidala prednje ukrštene ligamente, ali operacija nije odrađena kako bi trebalo, tako da je poslije čak godinu oporavka morala opet “pod nož”. Usporilo je to u karijeri, iz Budućnosti je morala u Bisere, pa u Prilep, ali nije odustala od svog sna.
“Imala sam težak oporavak “zahvaljujući” doktoru koji operaciju nije odradio kako treba pa sam tu izgubila više od godinu dana, a u tom momentu sam bila neko od koga se mnogo očekivalo. Tad sam već bila standardna u prvom timu i reprezentaciji, a tom povredom mi je svijet bio srušen. U trenucima teškog oporavka i saznanja nakon godinu dana da moram na drugu, malo je reći da je bilo crnih misli. Valjda svi koji su u sličnoj situaciji razmišljaju isto: zašto meni, kako meni, mogu li se ikad više vratiti na isti put , a ako ne je li bolje odustati…” – navela je ona.
I pored svih muka, teških momenata poručuje da ništa ne bi promijenila!
“Od 12-te godine se bavim rukometom a sad mi je 28. Skoro cio život sam u tome i ne žalim ni jednog trenutka zbog toga uprkos svemu, naprotiv. Mnogo lijepih trenutaka. Iz sjećanja mi nikad neže izaci zlatna medalja iz Praga koju je osvojila tada generacija ’87 i mlađe a vodio nas je trener Dragan Adžić. To je bila prva velika medalja za nas. Uspone kada je trener reprezentacije bio Nikola Petrović, a tada sam imala ja mislim 17 godina i igrala sve utakmice po 60 minuta i igom slučaja nismo uspjele da se kvalifikujemo na Evropsko prvenstvo. Takođe nezaboravnih perioda kad je Tone Tiselj bio tu i kada sam na utakmici u Morači presjekla loptu, dala gol i preokrenula rezultat. Najradije ipak sjećam se 2012 godine kada smo osvojili zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u Srbiji. Od sreće sam plakala i baš tada sam se sjetila svega što sam prošla da bih u Areni podigla zajedno sa ekipom taj pehar. I sada dok se sjećam toga ne miče mi se osmjeh sa lica. Tu je svakako i osvajanje Lige šampiona, kao i učešće na Olimpijskim igrama koje iskreno želim da svi mladi sportisti osjete. Taj osjećaj se riječima ne može opisati.” – kaže djevojka koja je slavu stekla pogocima sa lijevog krila.
Tokom karijere putovala je mnogo, ali vremena za razgledanja kada ste na velikom takmičenju ima vrlo malo.
“Posjetili smo mnogo zemalja ali nismo imali uvijek puno vremena da posjećujemo znamenitosti gradova. Definitivno ću najviše pamtiti sale u Budimpešti i Beogradu, tamo gdje smo postali šampioni.”
Biljana je uz sjajne partije na terenu uspjela i da završi ekonomiju. Ne samo to, stekla je zvanje magistra.
“Dok sam studirala i trenirala bilo mi je naporno ali toga nisam bila ni svjesna do momenta dok nisam završila studije. Tek kad sam počela samo da treniram vidjela sam koliko mi je naporno bilo trenirati uz studije. Prije toga sam bila učenica podgoričke Gimmazije prirodno-matematičkog smjera pa sam bila naučena da učim i da nemam slobodnog vremena. Sad kad se sjetim da sam, dok sam godinu dana igrala u Makedoniji putovala 8 sati da bih izašla na ispit i vraćala se isto toliko da stignem na trening pitam se kako sam sve to tad postizala. Na pripremama sam između treninga učila, u avionu, autobusu… Tako sam živjela.” – otkrila nam je Pavićevićeva, koja još nije odlučila šta će raditi u narednim godinama.
“Još uvijek je rano da odlučim čime ću se u budćnosti baviti. Magistar sam ekonomskih nauka i voljela bih i time da se bavim mada nije isključeno ni da ostanem u sportu, vidjećemo. Zasad je plan da ovo ljeto provedem sa suprugom i odmorimo od svega a nakon toga ću odlučiti, a imam dosta opcija.”
Za kraj pitali smo i našu rukometašicu, koja je osvojila sa selekcijom prvenstvo Evrope i sa timom Budućnosti Ligu šampiona, šta očekuje od nove generacije “Lavica”.
“Mislim da će se ova generacija godinama pamtiti i da će teško biti ponoviti iste uspjehe ali Bogu hvala pa se sa djecom u našem klubu kvalitetno radi i sad već ima mnogo talentovane dječice i onih malo starijih djevojaka koje su kod nas. Djevojaka od po 20, 21 godinu i sa ovakvim radom očekujem da u budućnosti imaju rezultate slične našim. Daj Bože da budu i isti, to im želim.”
