Mlade godine Anastasije Babović sve su izdržale. Nije joj bilo lako, prošla je kroz najbolniji period oporavka od operacije prednjih ukrštenih ligamenata, a od novembra 2019. do ljeta 2020. bukvalno je nigdje nije bilo!
Teške slike iz Rumunije, u 33. minutu meča Valčea – Budućnost, kada je nezgodno doskočila i pala nijesu bile optimistične. Morala je na operaciju, suočena sa oporavkom gdje je učila da stane na povrijeđenu nogu, hoda, trčkara, sve bez naglih pokreta. Što je za golmanku, gdje su refleksi i brzina azbuka, skoro neprihvatljivo. Ali i to je izdržala. Spremala se dugo, bez očekivanja da može biti konkurentna u ljeto 2020. za Olimpijske igre. U glavi su joj bile Igre 2024. u Parizu i dobro je, pričala je tada, sve posložila. Ali sreća u nesreći (ili obrnuto) – Igre su odložene, što je podgrijalu nadu mladoj golmanki, a dodatno ojačalo samopouzdanje na posljednjem EP u Danskoj krajem prošle godine. U međuvremenu je napustila Budućnost, otišla u Mađarsku, gdje je tek u finišu sezone dobila punu minutažu i prigrabila šansu. Prije mjesec stigla je na pripreme nacionalnog tima i kao najmlađa članica izabrana od strane selektorke Bojane Popović i stručnog štaba, među 15 putnika za Japan.
Godina fore!
– Na moju sreću Igre su odložene i imala sam dovoljno vremena da se spremim i radim najbolje što mogu kako bi bila konkurentna za sastav. Iskreno i sada i ranije smatrala sam da ne postoji nešto veće što bih mogla da napravim u karijeri od odlaska na Igre. Zato sam još u šoku, sve je čudno, na neki način nijesam očekivala, s obzirom na godine, da ću debitovati u Tokiju. U glavi sam imala OI 2024, posebno nakon povrede, ali imala sam i veliki motiv da se vratim jača i bolja. Ogroman podstrek dobila sam nakon šampionata Evrope gdje sam vidjela da mogu i zadala sebi zadatak. A kada smo prošli olimpijske kvalifikacije rekla sam: ,,Ako treba na glavi ću da dubim i trostruki salto na golu da pravim, samo da odem na Olimpijske igre“. Tako je i bilo – dala sam maksimum jer u životu ništa više nijesam željela od Olimpijskih igara – kazala je Babović.
Kada stane na gol, a postavio je trener Novak Ristović, najmanje upućeni u rukometu primjetiće idealnu figuru za mjesto koje je zavoljela od najranijih godina. U paketu sa figurom, Anastasija na originalan način iskazuje emocije i još nešto – sportski bezobrazluk, sa kojim je, kaže, rođena.
– Rodila sam se tako i od prvog dana sam bezobrazna i borbena i za rukomet i ostale stvari. Sve ću dati za cilj. Naravno, i karakter je mnogo važan.
Ljubav na prvi pogled
Na mnogo puteva bila je Anastasija koja će u decembru proslaviti 21. rođendan. Ponekad je u krivine ulazila bez znakova upozorenja, ali uvijek je imala ,,anđele čuvare“ da je sačuvaju, uspore, okrenu i… Roditeljima duguje veliku zahvalnost. I majki koja je kroz školovanje govorila: ,,Uči, zabraniću ti da ideš na treninge!“
– Ponos roditelja motivisao me da idem dalje. Prije svega da sam bolja, a kad god je bilo teško u glavi su mi bili oni.
Brojke su neumoljive. Brojevi ne lažu, a godine rukometnog odrastanja mlade djevojke pokazuju konstantan napredak. I mentalno je ojačala.
– Od pete godine, kada sam prvi put došla na trening kod Filipa Adžića, znala sam da je rukomet nešto najbolje i lopta moja sudbina. Bukvalno, kako sam je uzela u ruke imala sam želju da guram naprijed. Kao mala trenirala sam i druge sportove, ali ljubav sa rukometom – na prvi pogled, je presudila. I sad se naježim kada mislim o tom periodu gdje nijesam imala mira i treninge čekala kao najljepši poklon. A onda su stvari počele da se slažu, prešla sam da treniram kod Mire Čelebić, a trener golmana Novak postavio me na gol.
U prvi tim je ušla sa 15 godina.
– Sjećam se odlično avgusta 2016. Koliko sam bila ponosna. Sve lijepo sa prvim timom djelovalo je kao san. Čekala sam šansu, dobijala po malo minutažu, radila sa sa vrhunskim sportistima i trenerima. Bilo je lijepo, ali i teško, jer sam iz juniorske kategorije, gdje sam puno branila, stigla u tim gdje sam morala duplo više da radim. Tada mi je trener Vlatko Đonović pomogao da se uklopim i imali smo dobar rad. Prosto, taj period je bio bolan iz razloga što sam u mlađoj kategoriji, sa mnogim drugim igračicama, bila važna, a u prvom timu, već na početku suočena sa drugačijim, jakim, preciznim šutevima, na koje nijesam navikla. Prošla sam i kroz stagnaciju i tražila se između juniorskog i prvog tima. Zato je bila prava odluka da odem prošle godine i da se vratim u Budućnost kada se steknu uslovi. Vratila sma se ranije, nijesam očekivala, ne zato što nijesam željela, već sam mislila da vrijeme nije. Željela sam da se vratim kao neko ko može da doprinese. Ali ovo je dobar izbor, srećna sam kod kuće i što ću sa mojim klubom igrati Ligu šampiona. Radiću sa vrhunskim trenerima koji me poznaju. Ali trenutno mislim samo na Olimpijske igre.
Podrška koleginica
Javna tajna je da je Marina Rajčić ogromna podrška mlađoj koleginici. U ranijim razgovorima uvijek je isticala Anastasijin ogroman potencijal i tvrdila da će postati golman svjetske klase.
– Osjećala sam od starta podršku, a bile smo u Budućnosti sezonu. Sa Marinom sam malo bliža zbog provedenog vremena, ali i Ljubica Nenezić je fenomenalna osoba. Srećna sam sa njima i zahvalna na lijepim riječima. Pružale su mi podršku tokom oporavka i dijelile dobre savjete.
Kako reaguje na priče djevojaka koje su prošle Olimpijske igre:
– Želim sama da proživim sve to. Lijepo je sve čuti, ali dok ne dođem i ne vidim…
Rivale na OI poštuje, a vidi porodičnu snagu kao glavni adut za Tokio.
– Čekaju nas različiti stilovi, neke reprezentacije sa kojima često ne igramo, ma čeka nas veliki posao. Odavno smo počeli pripremu, znamo kako možemo i šta je potrebno za dobar rezultat. Na premijeri nas čeka Angola, fizički jaka, a ako uđemo onako kako želimo, smatram da nam do meča sa Norveškom, niko ne može napraviti problem. Mislim da je porodični odnos najbolja priča i da nas zajedništvo može odvesti do uspjeha. Takođe, smatram da treba da pratimo London, kao put za lijepe stvari.
Odlazak na OI je uspjeh i za medalju. Sa 12 najboljih ,,lavice“ će tražiti šansu. Oprezno, ali ne i bojažljivo.
– Logično je da se kod svih nas budi san i cilj. Ali korak po korak. Nema lakog rivala i svi su za poštovanje. Samo sebe treba da gledamo i jaku energiju usmjerimo na sve protivnike – poručila je Babović.
Novak Ristović vjetar u leđa
Tokom oporavka od operacije ponovo je porodica bila mirna luka gdje joj nije manjkalo samopouzdanja. Ogromnu pomoć imala je od trenera Novaka Ristovića.
– Pored moje porodice trener Ristović je vjerovao u mene i bio uz mene tokom oporavka. Pružio mi je nadu i bio vjetar u leđa da idem dalje.
Bojanu sam čekala ispred ,,Morače“ da se slikamo
O selektorki Popović i prvoj saradnici Maji Savić, kaže:
– Sjećam se da sam poslije svake utakmice koju je Bojana igrala u Ligi šampiona čekala ispred ,,Morače“ da se slikamo. A onda sam 2016. upoznala Bojanu i… Obje imaju rukomet u malom prstu. Sve znaju, sve vide, za svaki problem nađu rješenje. Genijalke su za rukomet. Mislim da smo sve privilegovane.
