Anastasija Babović pravo je čedo ŽRK Budućnost – sa samo 16 godina talentovana golmanka igra za prvi tim ovog kluba i njeni nastupi već sada su veoma zapaženi. Rukometom je počela da se bavi sa sedam godina i takav susret sa loptom ostavio je poseban trag na nju. Ona je i učenica druge godine SEŠ „Mirko Vešović“ u Podgorici, a školske obaveze ispunjava iako ih je postavila u drugi plan zbog profesionalne karijere.
Babović kaže da je već sada postavila sebi visoke ciljeve o kojima svakodnevno razmišlja i ističe da će nam ih otkrivati postepeno kroz ostvarivanje, što je i najbolji mogući način.
Opiši nam prve rukometne korake?
Rukomet sam počela da treniram sa sedam godina, njega doživljam kao svoju prvu ljubav. Prvi susret sa loptom u meni je ostavio veliki trag. Kao igrač sam trenirala pet godina, dok nisam iz mini rukometa prešla u nešto ozbiljnije i dok se nije pojavio Novak Ristović kome sam najviše zahvalna jer je neko ko je odmah prepoznao moje golmanske predispozicije. On me je prije svega naučio kako je biti čovjek, a onda i sportista. Od svoje 12 godine ja sam golman, za mene prvo ne tako značajna pozicija, ali vremenom sam shvatila da sam postala jako važan dio ekipe.
Kako je biti u “elitnom društvu” sa tako malo godina? Prvi utisci…
Uspjesi u sportu ne dolaze sami, potrebna je sreća, ali i ona se zaslužuje velikim radom i odricanjem. Od malena sam naučila da ako želim da uspijem u sportu moj život se mora razlikovati od života mojih vršnjaka. Kao i da moram ići pravim putem koji nije ni malo lak i put gdje je potrebno mnogo truda, rada, strpljenja i odricanja. Dolazak u prvi tim za mene je bilo ostvarenje sna, ali sam bila svjesna da je to samo početak i da moram da radim još bolje i kvalitetnije što mi je stručni stab maksimalno obezbijedio. Za jednu 15-ogodišnju djevojku dolazak među najbolje rukometašice svijeta je veliki teret kao i obaveza da opravdam tu ulogu koja mi je data. Ali to mi je samo pomoglo, jer sam od njih naučila mnogo stvari prije svega ljudskih, a onda i sportskih.
Ogroman si potencijal, mlada, a sa veoma ozbiljnim pristupom onome što radiš, šta te posebno motiviše?
Od prvog dana na terenu sebi sam postavila ciljeve i svakog dana razmisljam o njima. Oni me posebno motivišu i trudim se da budem sve bliže u njihovom ostvarenju.
Koji savjet ti najčešće daje trener Dragan Adžić?
Svakodnevno dobijam mnoštvo savjeta od stručnog štaba i igračica. Oni mi pomažu da ostanem na pravom putu. Svakako, izdvojila bih trenerovu rečenicu: “U svakom trenutku budi svjesna svojih mana i vrlina, i svakog dana grizi i daj sto odsto jer je to jedini put ka vrhu.”
Kako si se prilagodila timu?
Naravno nije lako prilagoditi se okolini vrhunskih sportista. Ipak, samim tim što su veliki sportisti i oni su nekada bili u sličnoj situaciji kao ja i znaju kako se osjećam. Imam njihovu maksimalnu podršku i u bilo kojem trenutku se svakoj mogu obratiti za savjet što mi mnogo znači i beskrajno sam im zahvalna.
Postoji li strah kada se pred tobom nađu najveće rukometne zvijezde?
Ne postoji strah, čak je to motiv više da idem ka cilju i da jednog dana budem ja ta prema kojoj će imati strah i veliko poštovanje.
Najveće želje?
Moje najveće želje su da prije svega uvijek budem dobrog zdravlja i da jednog dana, uz jedan zdrav kolektiv uzmem zlatne medalje sa velikih takmičenja.
Kako usklađuješ školu i rukomet?
Od kada sam počela rukometom ozbiljnije da se bavim škola je na drugom mjestu. Moram priznati jako je teško uskladiti svakodnevne treninge i školske obaveze. Svjesna sam da je škola jako bitna i zato se trudim da redovno idem i imam dobre ocjene.
Ko ti pruža najveću podršku?
Naravno najveća podrška mi je prije svega moja porodica. Zatim i treneri Mila Čelebić i Novak Ristović, kojima dugujem posebnu zahvalnost na tome.
Autor – Dijana Fuštić
