Aleksandar Ivović obilježio je sportsku godinu u Crnoj Gori, a nada se da će i u 2017. igrati u kapici naše reprezentacije.
Uvijek nasmijan i dobro raspoložen, jedan od boljih vaterpolista planete i bek koji je strah i trepet za sve centre, za CDM je govorio o prošloj godini, ali i planovima za budućnost.
Šta je falilo da bude 2016. savršena?
Na sportskom planu, falila je samo medalja na OI u Riju. Da se to desilo bio bi to uspjeh velike generacije, koja je obilježila crnogorski sport u posljednjim godinama i generacije koja je znala da u tom sastavu neće više nastupati nakon Rija. Tako da nam je to sve donijelo cilj da osvojimo medalju, nijesmo uspjeli, pa se nadam da će neka od budućih generacija to učiniti. Što se privatnog tiče, pa možda bi volio da sam se ostvario kao roditelj, ali još smo mladi i supruga i ja, ako Bog da ostvariće se i to ubrzo.”
Da li će Aleksandar Ivović igrati za reprezentaciju i u 2017. da li ste razgovarali sa Vladimirom Gojkovićem?
“Vlado je prije nekoliko dana potpisao novi ugovor, dosta je promjena i u Savezu, tako da još nijesmo konkretno pričali o meni. Što se mene tiče biću tu i volio bih da odradim čitav ovaj olimpijski ciklus. To mi je sportski plan u budućnosti. Ima promjena, nekoliko igrača se oprašta, sada bi trebalo vidjeti kakvi su planovi u budućnosti, da se odrede ciljevi. Selektoru sigurno neće biti lako da odmah napravi respektabilan tim, sada je najvažnije napraviti jasnu strategiju za budućnost do Tokija.”
Jeste li imali priliku da vidite mlađe igrače, imamo li čemu se nadati?
“Napravio se veliki jaz u generacijama. Mi od 1990. godišta do 1995. nijesmo imali nijednog igrača koji je ušao u reprezentaciju i koji bi preuzeo teret starijih. Poslije ’95 ima igrača koji su jako talentovani, osvojili su Evropsko prvenstvo, bili su drugi na Svjetskom prvenstvu, tu zaista ima igrača koji bi u budućnosti mogli da budu glavne karike. Oni su mladi, trebalo bi da im damo prostor, bez velikog pritiska i očekivanja da odmah osvajaju medalje. Mislim da ima dosta pozitivnih stvari za budućnost.”
Mali broj klubova ste promijenili i uvijek u manjim gradovima igrali. Baošići, Herceg Novi, Dubrovnik, Reko. Odgovara li Vam taj malo povučeniji život?
“Možda mi je to u krvi, da živim u malim mjestima pored mora. Za to je zaslužno odrastanje u Baošićima, tako da volim more i sebe po završetku karijere ne bi mogao ni da zamislim na drugačijem mjestu. Svi gradovi u kojima sam živio su slični, Herceg Novi i Dubrovnik posebno. Ne bih ni volio da sam promijenio više klubova u karijeri. Mijenjanje gradova su stresni, oduvijek sam želio da se ustalim negdje i izrazito sam srećan što sam bio dio samo tri kluba. Takođe još više mi imponuje što su u pitanju tri velikana u svijetu vaterpola, Pro Reko je vjerovatno i najveći u ovom sportu.”
Da li slavite praznike u Italiji, je li drugačije nego ovdje kod nas?
“Obično kada su praznici dobijamo slobodno, što iskoristimo da se vratimo kući. Tako da sam rijetko u Italiji kad su praznici, ali znam da su veliki vjernici i da vole da obilježe sve važne datume. Što se tiče kluba oni naprave, malo ranije, za sve nas božićnu večeru. Jako su veseo narod, jedva čekaju praznike, ulice su okićene i osjeća se ushićenje.”
Učestvovali ste na oproštajnoj utakmici Gocića i Nikića, kako je bilo na tom susretu?
“Bilo je dosta velikih igrača. Utakmica je bila u drugom planu. Oni su zvali igrače koji su bili vezani za njihovu karijeru, sa kojima su igrali. Moram da pohvalim VSS koji je napravio pravi spektakl, bilo je emotivno čak i za nas, a ne za njih dvojicu. Bilo je i suza, jer je teško bilo sve te emocije suzdržati. Još je bio i meč humanitarnog karaktera i pune tribine, bilo je sjajno biti dio tog spektakla.
Detalj koji se sa tog meča istakao je kada je Miloš Šćepanović primio gol nogom iz peterca. Je li mu to teško palo?
(smijeh) Ne znam kako mu je bilo, ali da je bila takmičarska utakmica teško da bi ono primio (još smijeha)…
