Snijeva’ sam sinoć čudan san.
Utakmica naše nacionalne selekcije, ne sjećam se koja sportska disciplina niti koji format takmičenja. Naši stoje na terenu, a oficijelni spiker ih, glasom punim entuzijazma, proziva poimenično. ”Broj xx-Džonatan Mekalister, broj xx- Fabrisio Delvekio, broj xx- Hidetoši Jakazuka, broj xx- 王明这是, broj xx- Janis Papanikolopulos, broj xx- Nkwamba Tambalamba. I tako dalje. Ja, na tribinama, gledam i, onako zaprepašćen, upitam navijača sa crnogorskim obilježjima o čemu se radi, a on se okrenu ka meni i odgovori: ”Što ćeš, svi naši su odbili da igraju za reprezentaciju, pa mora neko.”
Čudo je podsvijesti moć. Snovi su pogodno tle za realizaciju nemogućeg, ispunjenje svih dječačkih snova, obračun sa nedodirljivima, ambijent đe se može umrijeti više od jednog puta, ali i ostvarenje najgorih strahova, koji se katkad realizuju i u stvarnosti. Na taj način, čovjek, pod utiskom onoga o čemu je sanjao, razmišlja makar cio taj dan, ako ne i duže. Shodno tome, i mene obuze neko razmišljanje o ovome što sam usnio. Jesu li moji strahovi opravdani? ‘Oćemo li doći u situaciju da moramo tražiti po bijelom svijetu igrače da nose crnogorski dres? Je li ovaj dosadašnji trend zabrinjavajući i na koji način da mu se posveti pažnja tako da se svede na nivo statističke greške? Imam li, na kraju krajeva, prava da išta komentarišem na račun ovoga?
Dosadašnji rezultati naših sportista, u ovom ili onom ili onom onom državnom obliku daju nam za pravo da konstatujemo da je Crna Gora rasadnik talenata. Sa ovog podneblja potiču neki od najboljih evropskih, pa čak i svjetskih sportista, prepoznatjivih na cijeloj zemaljskoj polulopti. Zahvaljujući nekim, Crna Gora je našla svoje mjesto na sportskoj mapi, dok određeni nijesu baš umjeli da objasne odakle potiču, ma im ga neka. Ono što je činjenica jeste da već 12-tu godinu naši sportisti imaju mogućnost da nose dres naše države. Vakat je i bilo. Na taj način svima njima smanjena konkurencija, a samim tim, povećana šansa da se ostvare i reprezentativno. Međutim, ono što je iznad svega je mogućnost da ostvare san sa kojim su uplovili u pustolovinu zvanu „sportska karijera“- da nastupe u dresu crveno-zlatne boje.
Međutim, kako vrijeme ide, nerijetka je pojava da određeni sportisti odbiju da nastupe za reprezentaciju, da ne-daj-bože, zbog ličnih razloga, izmisle narušeno zdravstveno stanje ili, kao najradikalniji oblik- pređu da igraju za drugu reprezentaciju. Ovu potonju opciju svako ima pravo da odabere. Neđe bih i mogao da opravdam, ali ipak tu grupu neću komentarisati. Probaću nešto da napišem o slučaju odbijanja igranja za reprezentaciju iz neobjektivnih razloga.
Naravno, bilo bi krajnje sebično s moje strane da od naših sportista tražim da igraju ukoliko su zaista povrijeđeni ili bilo kojim objektivnim razlogom spriječeni da pruže svoj doprinos. Međutim, postoji ogroman prostor za poboljšanjem krajnjeg ishoda ukoliko je razlog za neoblačenje nacionalnog dresa sveden na nivo ličnog antagonizma, zamjerki ili, pak, nepostojanja želje. U tom kontekstu, nešto bi se moglo poboljšati. Znam da me niko od tih momaka ili đevojaka neće pitati za mišljenje, a kamoli oni koji se nalaze u nacionalnim savezima, ali, možda, jednoga dana, kad ne budu mogli naći adekvatan savjet, kad svi postanu pasivni u odnosu na njihove slučajeve, ukucaju na Google da nađu savjet u elektronskom svijetu i izađe im ovaj tekst. Ukoliko se to desi, evo mog stava po pitanju dileme da li igrati za nacionalni dres ukoliko ti se ne igra ili bi da pripreme, umjesto u monotonoj sali ili stadionu, bazenu, provedeš u nekoj ‘ladovini, lokalnom kafiću, sa ženom na Zakintosu ili društvom na Top Hill-u ili, pak, ne želiš da igraš jer si ljut na nekog zvaničnika iz saveza, pa, za njegov inat, nećeš da igraš.
Drage/i sportistkinje/sportisti, odabirom sporta, kao načina života, osim mogućnosti privilegija u društvenom, ali i materijalnom pogledu, te značajnog životnog iskustva, odabrali ste da budete reprezenti zdravog, moralnog i krajnje disciplinovanog života. Svojim postupanjem, trudom, odricanjem, stremite ka ličnoj afirmaciji, kako bi u određenom momentu, bili u mogućnosti da međunarodnoj sceni predstavnite sebe u što boljem svjetlu. Međutim, odabirom sporta, dobili ste i još jednu mogućnost- da na međunarodnoj sceni predstavljate državu u kojoj ste rođeni, ostvareni ili koju jednostavno volite, iako nikakve veze sa njom nemate. Ne znam kako ostali to tretiraju, ali sam siguran da većina građana to doživljava sjajnom privilegijom (svjesni pleonazam). Ta većina građana vam zavidi na toj mogućnosti. Vi ste one/oni čuvene/i ambasadorke/ri naše male, ponosne Države, koji su u stanju da ”ispeglaju” sve unutrašnje političke podjele i integrišu građanstvo u sistem vrijednosti đe se, makar nakratko, zanemare svi problemi i svakodnevni izazovi, liše jednog- da pobijedite protivnika. Vi ste reprezenti koji, istini za volju, često dođu u situaciju da im pravila ponašanja kroje ljudi na pozicijama, kojima je najbliskiji oblik lopte bio globus u kabinetu geografije, a kamoli da su je ikad šutnuli ili ispred zgrade poderali koljena, pokušavajući da pogode prostor između dva kamena ili felnu od bicikla zakačenu za drvo. Znam da je teško prihvatiti činjenicu da vam na zalaganju i trudu zamjera neko prinudno kadrovsko rješenje, bez senzibiliteta za vaše osnovne prohtjeve. Sve je to razumljivo. Međutim, drage/i moje/i sportistkinje/sportisti, ne smijete da dozvolite da vam revolt uzrokovan trenutnim nezadovoljstvom ličnog tretmana ili nečije vizije, zaslijepi onu nepobitnu činjenicu- država nije bila niti će ikad biti pojedinac, niti skup pojedinaca. Samim tim, igrati za nacionalni tim ne znači igrati za (inat) pojedinca ili njegove želje. Igrati za reprezentaciju znači gordo stati na teren, pogleda punog hrabrosti, odvažnosti, ponosno stati i otpjevati ”Oj svijetlu našu” i, poput zlatnog orla, u mislima nadlećeti cijelu Zemlju, ”od Ulcinja pa do nakraj Boke”, od Lovćena do Durmitora i svu pozitivnu energiju i entuzijazam prenijeti na teren. Onda kada treba, umjeti stisnuti zube i za ideal zvani ”svoja zemlja” prevazići krize i pružiti maksimum. To je ono što se od vas traži. Ovaj osjećaj, ovaj ideal reprezentacije, ne može i ne bi trebalo da smije da vam poremeti bilo kakvo trenutno nezadovoljstvo, nečija nesenzibilnost prema vašim trenutnim problemima. Takođe, ne zaboravite da, iako postoji među vama neko ko je izrastao u vanserijskog igrača, koji je svoj talenat dobro i naplatio, pred Grbom ste svi jednaki. Jednaki, a privilegovani što imate šansu da ga ”branite”.
Ukoliko vam ni ovo nije dovoljno, pokušajte da se sjetiti koliko sportista nikada nije dobili priliku koju vi veoma često imate- da zaigra za ovu malu Zemlju. Dalje, iako je, srećom, apsolutno drugačiji kontekst i okolnosti, pomislite- jesu li se vašim precima, kad su išli da brane ovaj krš i draču, po svemu sviđali njihovi komandiri i komandanti i jesu li ikad zbog toga odustali od odlaska u boj. Teško.
Na kraju, moramo još jednom da kažem- ovo je isključivo lična poruka vama, koje ću uvijek smatrati našim najboljim ambasadorima. Ukoliko ni nakon ovoga ne postoji način da se izdignete iznad određenih ličnih, neobjektivnih razloga, onda je na vama da postupite u skladu sa donešenim odlukama. Ali, dok ih budete sprovodili u djelo, nemojte previđeti jednu činjenicu- svaki tim ima svoje rezervne igrače. Igrati za Crnu Goru i sama Crna Gora- tu nema rezerve.
Autor: Nikola Radunović
