Na jugozapadnom dijelu Crne Gore, đe su planinski masivi ispričali najljepšu reljefsku priču i postavii Lovćen i Orjen kao gorde čuvare, smješten je Bokokotorski zaliv.
Na površini od nešto oko 87 kilometara kvadratnih, sa par manjih zaliva, smješten je jedan od najljepših krajeva naše Države. Uz prozirnu vodu, prepunu prirodnim izvorima, bogatim biljnim i životinjskim svijetom, nalaze se manja mjesta i gradovi. Ovaj dio primorja odavno je privlačio turiste iz svih krajeva svijeta, kao i crnogorske porodice koje dio svog odmora žele da provedu uz manju gužvu, mirniju atmosferu, kvalitetnu hranu i domaće bijelo vino. Svojom ljepotom, ’’nevjesta Jadrana’’ bila je inspiracija mnogim umjetnicima i mnogi su svoja najljepša djela stvorili baš u njoj.
Jednom riječju, Boka je mjesto đe su se rađale najljepše ljubavne priče, najproduktivnije samoće, najtananiji muzički tonovi, najtužniji rastanci. Međutim, ima Boka još jedno svoje čedo- ona je stvorila vaterpolo reprezentaciju Crne Gore.
U nekoliko gradova i mjestašca Boke rodili su se dječaci koji su od ranog djetinjstva veći dio svog dana provodili u vodi. I, dok su njihovi vršnjaci iz centralnih i sjevernih krajeva Crne Gore nastojali da loptu da uguraju u koš ili ’’kopneni’’ gol, ovi mladići su takođe željeli da postignu gol, ali prije toga su morali naučiti kako da savladaju vodu i protivnika koji im u tome značajno otežava. Reklo bi se, duplo teži posao. Međutim, kada ti nešto ’’uđe u krv’’, onda ono postane sastavni dio tvog života.
Napornim radom i trudom, provodeći ljetnje raspuste takođe na svom ’’valovitom terenu’’, ovi momci su izrastali u ozbiljne sportiste. Toliko ozbiljne, da su prije 10 godina, na samo njima svojstven način-umjereno i bez euforije, otputovali za sunčani gradić u Španiji, bez euforije uskočili u bazen i izronili kao šampioni Starog kontinenta i prva reprezentacija koja je donijela medalju dvije godine ranije vaspostavljenoj državi Crnoj Gori. Tim uspjehom ostali su zlatnim slovima zapisani u istoriji crnogorskog sporta.
Međutim, tim svojim uspjehom ’’navukli’’ su i konstantno nerealna očekivanja javnosti. I kada je bilo gotovo izvjesno da je nemoguće osvojiti medalju, od njih se očekivala repriza Malage, a kada se to ne bi dogodilo, nailazili su na oštru kritiku i razočaranje, posebno među onima koji ’’do bova’’ plivaju iz 10 navrata i i dalje rukom drže nos kada uskaču u vodu. Gotovo da je Malaga za njih bila i najveći uspjeh i najveće breme. Jer, naravno, njihovi nesupjesi su neuspješniji od ostalih. Ni srebro u Ajndhovenu, Beogradu, Budimpešti, nesrećno izgubljena polufinala Olimpijskih igara, nije bilo dovoljno da se zadovolje nezadovoljni. Nije postojola opravdanje za to. Ma kakvi- nebitno je što tri grada predstavljaju osnovu za cijelu reprezentaciju, što su uslovi za rad mlađih kategorija takvi da mlađih kategorija ima sve manje, što za medalju nadmeću sa reprezentacijama koje imaju više bazena nego Crna Gora registrovanih igrača, što nacionalnu ligu čini par timova. Sve to pada u vodu kada se ne uđe među četiri najbolje i ostvari uslov za neki lagani čarter i prelijepi turistički vikend.
Međutim, kao ona legendarna ptica, nema godine kada se i oni ne izdignu iz svih tih nedaća, konsoliduju i napornim radom, ne ostvare još jedan, novi uspjeh i opovrgnu stavove onih kojima je bazen uvijek poluprazan. Tako je bilo i prije par dana, u Budimpešti, kada su osvojili Zlatnu ligu, onu koja je bila njihova prije 9 godina i to tako što su, između ostalog, dva puta savladali domaćina. Znajući koliko je ovo takmičenje priznato u vaterpolo krugovima, činjenica je da su ostvarili veliki uspjeh. Samim tim, činjenica je da su ponovo obradovali crnogorsku javnost.
Međutim, koliko su je obradovali?
Očito ne dovoljno, da se u neđelju, kada je avion sa ’’zlatnim’’ momcima sletio u Tivat, zapali koja baklja i dočekaju naši sportski junaci kako zaista dolikuje. Slušajući njihove izjave i znajući da ih krasi skromnost, stekao se utisak da im je to i odgovorala. ’’Ne treba dizati euforiju’’, bio je rezime njihovih obraćanja. Poptuno su u pravu- ne treba dizati euforiju. Međutim, treba svakom njihovom uspjehu dodijeliti pažnju kakvu zaslužuje.
Ajkule! Osvojili ste Svjetsku ligu, ’’tukli’’ Mađare dva puta, vratili se kućama bez izgubljenog meča, u svojim redovima imali dva najbolja strijelca takmičenja- zar ovo ne zaslužuje da budete dočekani onako kakvim jeste- kao šampioni! Ustvari, upravo je trebalo podići euforiju. Taj dan cijela Crna Gora trebalo je da bude euforična zbog vašeg uspjeha. Trebalo je da vas sačeka nekoliko stotina najvatrenijih navijača, da se pozdravite ovacijama, da se zavijori dvoglavi orao, čiju gordost godinama čuvate na najbolji mogući način i da se toplim tivatskim vazduhom pročuje ona naša/vaša: ’’Najbolje su najbolje crnogorske ajkule!’’ Toliku euforiju ste zaslužili!
Međutim ovog puta to nijeste dobili u mjeri u kojoj zaslužujete. Ipak je bio previše lijep dan da ne bude proveden na nekoj od plaža ili otvorenih šankova ili uz kriglu piva i tiket sportske kladionice i iščekivanje oće li Engleska nadigrati Panamu i da li će VAR pokazati (ne)ispravnost sudijske odluke. Da kojim slučajem postoji VAR za crnogorske navijače, sigurno bi opomenuo da smo te neđelje napravili veliki propust i vratio vas u Budimpeštu, da ponovo sletite u Tivat, ali ovog puta budete dočekani kako dolikuje šampionu.
Kao što to život iskreira, i ovaj put postoji pravo na popravni. I to veoma brzo. Za 18 dana počinje Evropsko prvenstvo, simbolično, ponovo u Španiji. Onoj Španiji iz koje smo donijeli najzlatniju zlatnu medalju. Opet će se od vas očekivati da zablistate i zauzmete neko od tri postolja. I opet, kao onda u Malagu, poći ćete sa realnim ili možda preskromnim najavama. To je odlika onih koji su vaspitani da ne žele nikog da razočaraju. Međutim, siguran sam da nema toga ko se nije uvjerio da je pristup crnogorskih vaterpolista uvijek bio maksimalno pošten. Za svaku loptu su izgarali i uvijek davali sebe u potpunosti. Mislim da je ovo više nego dovoljan argument da je nemoguće da razočarate navijače. U prevodu- kakav god rezultat bio, vi ćete vazda biti šampioni. Šampioni koji zaslužuju da budu ispraćeni i dočekani kao šampioni.
Nimalo začuđujuće, osim prvog mjesta, u Budimpešti je naša reprezentacija ostala upamćena i po jednom vrhunskom gestu. Naime, Leka Ivović i Mlađan Janović postigli su najviše golova, koliko i mladi Japanac Jusuke Inaba. Budući da FINA dodjeljuje priznanje samo jednom igraču, naši vaterpolisti su se odrekli ove titule i prepustili je osamnaestogodišnjem Inabi. Zaista, gest za duboki naklon.
Neka tako bude i u Barseloni- neka ostali vaterpolisti podijele individualna priznanja, a neka ono najbitnije, deset godina kasnije, ponovo stigne u Crnu Goru.
Naprijed, Ajkule! Ovo je vaše ljeto. Bez euforije.
