Umjesto da polako razmišljaju o odlasku u Novi Sad i spremaju osvetu Njemačkoj, jedinoj ekipi koja ih je porazila na prošlogodišnjem Evropskom prvenstvu, rukometašice Crne Gore su morale na brzinu da pakuju kofere.
San o medalji na Svjetskom prvenstvu je, baš kao i u Brazilu, raspršen u osmini finala.
Ulogu Španije ovog puta je odglumila Danska, s tim da je film bio znatno dramatičniji nego 11. decembra 2011. u Barueriju.
Da je režiser bio neko iz Holivuda, onaj šut Katarine Bulatović bi pocijepao mrežu Sesilije Greve koju stotinku prije, a ne poslije posljednje sirene i crnogorska rukometna bajka bi bila nastavljena u produžecima.
Nažalost, danska kinematografija više vuče na film noir, pa su „zlatne lavice“ na surov način morale da se oproste od Beograda i da na godišnjicu osvajanja evropskog zlata polete ka Podgorici.
Nakon (ne)prospavane noći, Dragan Adžić je priznao da niko nije očekivao tako rano povratak, ali da je to realnost.
“Sve reprezentacije nas sada potpuno drugačije gledaju, a slavlje Francuskinja i Dankinja nakon pobjeda nad nama govore koliko je mala Crna Gora napravila u posljednje vrijeme. Čudo neviđeno, ne znam koji bi izraz bio prikladniji za ovo što smo do sada radili, a ovo sada je realnost na koju moramo da budemo spremni. Mali smo, imamo malu bazu, ako ostane ova reprezentacija zajedno i izvuče pouku, možemo da budemo konkurentni i na sljedećem Evropskom prvenstvu“, naglasio je Adžić.
Predvodnik ekipe koja je više puta oduševila naciju smatra da njegove izabranice nisu „poletjele“, iako su djelovale previše samouvjereno.
“Nisam stekao takav utisak. U prvom poluvremenu smo imali samo četiri loše odbrane, i to u vraćanju iz napada, što je proizvod toga što djevojke više nisu u istom sistemu, pa da to rade po automatizmu. To nije bilo na potrebnom nivou, a ni kod jedne igračice nisam primijetio samouvjerenost, već je kod nekih bio prisutan problem pri realizaciji, jer je utakmica bila biti ili ne biti. Ako neka od njih promašuje, to je moja odgovornost, jer mi je posao da se osjeća psihički kako treba“.
Adžić smatra da pritisak nije sputao njegove izabranice, već da neke nisu bile u fenomenalnoj formi.
“U Brazilu je bilo veliko breme, a ovdje nismo igrali pod takvim pritiskom, bez obzira na to što smo došli kao favoriti. Problem je bio uspjeh koji smo napravili i ogromna energija svih protiv nas, a sa druge strane naša nespremnost i nemogućnost da napravimo željeni iskorak. Bili smo na malo nižem nivou nego na Evropskom prvenstvu, ali to je to što mi možemo. Potrebno je da se sve poklopi, da veliki dio igračica, bar 90 odsto, prevaziđe sebe, da bi Crna Gora bila tamo gdje je bila. Sviđalo se to nekome ili ne, to su činjenice”
Čini li Vam se da su podbacile Milena Knežević i Majda Mehmedović?
“Sigurno je tu bio problem, ali to je posljedica iskakanja iz trenažnog procesa i Majde i Milene, što se odrazilo na njihov učinak. Sve ima svoju pozadinu, ali je sasvim normalno da njihova krila budu bolja u realizaciji, jer ih imaju bar 10 vrhunskih, a kod nas treće lijevo krilo nije igralo ni na jednom takmičenju. Djevojke i mi iz stručnog štaba smo toga svjesni, zato smo i bili toliko posvećeni poslu. Znamo svoj put, nadam se da će igračice imati volje i snage da nastave. Probaćemo da prevaziđemo evidentne stvari, u kojima su svi u prednosti u odnosu na nas. Ne bi trebalo da je čudo kada Danska pobijedi Crnu Goru, već kad je suprotno. Po svakom reperu je to tako“.
Čini se da je Danska dobila meč na svježinu jer su se bekovi mijenali kao na traci. Crna Gora nema takvu rotaciju, a na narednom Evropskom prvenstvu će gotovo sigurno biti lišena usluga Ane Đokić (završava karijeru) i Radmile Petrović, koja planira da preskoči sljedeću sezonu. Šta je rješenje za to?
“Nema rješenja. Ne mogu igrači da se najednom rađaju, to je dug proces. Naše ’85. i ’86. godište je bilo treće na Evropskom juniorskom prvenstvu, generacija ’90. je bila bronzana na Svjetskom prvenstvu, i igračice tog uzrasta su dominantne u svim reprezentacijama. Tu smo imali kvalitet i uspjeli smo da ga iskoristimo, a duboko vjerujem da će Maja Savić iz generacije ’96. iznjedriti igračice koje će moći sa istom energijom da prave rezultate, ali je potrebno strpljenje i za nju i za te djevojke. Kod nas, jednostavno, ne postoji treće desno krilo koje može da igra rukomet, kao ni treće lijevo krilo za ovakva takmičenja. Ni treći golman nam nije branio ni na jednom takmičenju, to ne bi trebalo da zaboravimo. Kad prevaziđemo sebe, onda bude čudo neviđeno, a ako vrjednujemo ove činjenice dobro je da je bilo jedan razlike, a ne 15, koliko je moglo da bude“.
Pred šampionat ste rekli da se nadate da ćete dobiti dvije igračice za budućnost. Da li se ostvario taj cilj?
“Žao mi je što nisu bile još tri utakmice, jer bi situacija bila drugačija. Vjerujem da je Sara Vukčević napravila pomak u klubu i učešćem na Mediteranskim igrama i ovdje, ali je jedini problem što nije dovoljno u našem sistemu da bi funkcionisala u odbrani onako kako može. Veliki je potencijal, a ako zdravlje Suzane Lazović bude kao na Svjetskom prvenstvu, bićemo pokriveni na poziciji pivota i nakon odlaska Ane Đokić. Treći pivot je talentovana juniorka Bobana Klikovac, koja nikada nije igrala nijedno veliko takmičenje. To govori o svemu“.
U napadu ste rotirali svega četiri beka, što svakako nije dovoljo. Da li ćete kroz Budućnost pokušati da razigrate Jelenu Despotović i Đurđinu Malović, kako bi Crna Gora dobila dva beka za narednu deceniju?
“Jedini način je da se one u klubu izbore za to. Đurđina Malović je napravila jako lijep iskorak u odnosu na Mediteranske igre, veliki je potencijal, u pravim je rukama i vjerujem da će se za nekoliko godina razviti u pravu igračicu. Kad ona i Jelena Despotović dobiju šansu u Budućnosti, onda možemo da očekujemo da igraju protiv Danske i Francuske. Ako situacija u klubu bude stabilna, računam da će igrati u narednoj sezoni, jer se na njih svakako računa“.
Nadate li se da će iz kadetske selekcije nekoliko igračica biti spremne da pomognu na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru?
“Vjerujem da hoće, jer sa 20 godina može da se igra ozbiljan rukomet. One su definitivno već na Svjetskom prvenstvu 2014. godine, a vjerujem da će biti i na juniorskim šampionatima Evrope i planete 2015. odnosno 2016. To je fond utakmica koji, uz kvalitetan rad Maje Savić, može da iznjedri nekoliko igračica i za Rio i da tamo prevazilazimo sebe. Vjerujem da će odnos tih djevojaka i način na koji rade uticati da se Crna Gora prvo kvalifikuje za Olimpijske igre, a onda i da bude konkurentna u Brazilu“, zaključio je Adžić.
Adžić je ubijeđen da se rana eliminacija sa Svjetskog prvenstva neće negativno odraziti na Budućnost, ali se nada da će povrede zaobići njegove izabranice.
“Imamo dosta rovitih igračica, ovdje su tu Majda, Milena i Rada, a i Neagu, Cvijić i Voltering su vrlo osjetljive. Neagu je, srećom, zdrava završila Svjetsko prvenstvo, jer je bila najrizičnija. Nadam se da će i ostale biti spremne za 27. decembar, kada se okupljamo. Nije nam prvi put da imamo ovakvu situaciju, ovo je samo stanica na pravom putu. Eto, poslije Brazila smo osvojili Ligu šampiona, ali su tada Crna Gora i Budućnost bili jedno, a sada nisu. Vjerujem, ipak, da će Budućnost u februaru biti pravi rival i Đeru, i Krimu i Larviku“, naglasio je selektor „crvenih“ i trener „plavih“.
Selektor se osvrnuo na neke prozivke da je na Svjetsko prvenstvo morao da vodi Jasnu Tošković.
“Znam da je javnost pominjala zašto tu nije Jasna Tošković. Ona apsolutno ne može da bude ispred Andree Klikovac, koja u Vardaru igra u oba pravca. Ne može Jasna da bude tu kao treći desni bek, a nije se izborila da igra odbranu ni u svom klubu. Nju niko ne poznaje bolje od trenera koji je radio sa njom sedam-osam godina, kao sa svim od ovih djevojaka. Moja dobra namjera je prema svima jednaka, a igraće one koje zaslužuju. Jasna je zasluživala i dobijala šansu, ali sada su neke druge dobile priliku i uvijek će tako biti kod mene, pogotovo na pozicijama na kojima moramo da širimo bazu“, naglasio je Adžić.
Vijesti
