Željko Petrović spada u red crnogorskih fudbalskih legendi. Veliki trag je ostavio širom Evrope i Svijeta, bio reprezentativac Jugoslavije toliko godina.
Sada se i trenerska karijera odvija u sjajnom smjeru, sa uspjehom je bio i u Holandiji, radio sa tamnošnjim velikanima i sticao ogromno iskustvo.
Rođenog Nikšićanina, iz sela Velika, početak fudbalske odiseje veže za Budućnost, sa kojom je posebnom emocijom govorio u potkastu Viš end Goal.
Priča koliko je uopšte bilo teško ući u ekipu nekada.
“Tu je bilo puno dobrih generacija. Mi ne treba da zaboravimo generacije koje su uvele Budućnost tamo da bi ti nastavio. Tu su mnogo dobrih igrača i liga je takva bila. Ti si znao svakog igrača iz svih klubova, jer su bile sličice, igrači nisu išli u inostranstvo do 28. godine. Drugo, odigraš dobro, potpišeš ugovor na četiri godine, pa moraš u vojsku. Ovi sad da moraju u vojsku, 15 mjeseci, nekad bilo 18“, kaže Petrović.
Želja da se igra za svoj klub bila je jača od svega. Jer, to je imalo posebnu draž.
“Nama je svima bio san da postaneš trener ili igrač Budućnosti, ili ovdje Zvezde, Partizana. To ti je bio san. Niko nije razmišljao da uzme pare. Ti si bio alfa i omega grada, kad igraš za svoj klub. Da li u Niš, Podgoricu, Nikšić, Beograd. Ali kod nas je to bilo drugačije, jer je Budućnost sinonim crnogorskog sporta. Igrači kakvi su tu bili.
Pa to je bilo nevjerovatno, Tonko Miročević iz Budućnosti u Šefild. Neko može da ti kaže, gdje je on to igrao? Sine, da je to bilo otvoreno kao sad, znaš gdje bi ti igrači igrali. Ako ti igrači koštaju po 20,30 miliona, oni bi koštali po 200, 300 miliona…“, živopisno opisuje sada iskusni trener.
Nekada se živjelo za sport, jasan je Petrović.
“To je bilo, kolone ljudi idu na utakmice vikend. U 10 ujutru je bio boks. Bokseri, Perunović, čudo boksa u to vrijeme. Onda je bio rukomet, pa košarka, Duško Ivanović, Paspalj, Pavićević. To je bio sport i mi smo po 24 sata samo napolje“, ističe Petrović.
Karijeru je počeo u Budućnosti, a potom je prešao u Dinamo iz Zagreba. Zatim, Sevilja, Den Boš, RKC u dva navrata, PSV, kao i Urava.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 18 utakmica. A sve je krenulo igranjem malog fudbala.
“Ja nikad nisam igrao veliki fudbal, ja sam igrao samo mali. Bio sam malo i buntovnik. Po Jugoslaviji, daćemo ti 200-300 maraka da igrač turnir Kutija Šibica, Mostarske kiše, ja sam to igrao. Stvarno sam bio uz Savićevića, Željka Gašića, jedan od dobrih igrača malog fudbala. Onda sa 17 godina i šest mjeseci, pokojni Gano Ćerić, znali su me sa ulice, jer sam išao na kafu, espreso. Uhvati me i kaže ustaj. Ti tad nisi smio legendama ništa reći“, poentirao je Petrović.
Nakon potpisa za Budućnost, uslijedio je odlazak u vojsku. Tu je imao vremena da se adaptira na zahtjeve velikog fudbala.
Potpišem četiri godine i odma u vojsku u Kraljevo
“Iz početka, ja sa malog fudbala, ti ne možeš da promijeniš stranu, da dobaciš 30,40 metara jer si navikao na manji teren. Sad tu treba da se priviknem. Onda je dok se ne naviknem moju igru. I onda sam potpisao četiri godine. U Kraljevo sam sam trenirao.
Imao sam više slobodnog vremena, vježbao sam, lijeva, desna, okretanje strane. Onda kad sam se vratio, počelo je tako, malo čekaš. Ti nisi mogao da uđeš u ove klubove, četiri godine, pa ti daju još ćetiri. I onda mi kažu desnog beka, pa bolje da si me išamarao. Bio je MIšo Folić legenda, kaže, da ti objasnim, ti si napadač, krilo, osmica, desetka. Da te naučim jedan trik, napravićeš karijeru.Al ja mu kažem, kako ću, kad vidim onu dvojku smuči mi se. On mi kaže, teško da će te neko izdriblat. Al meni pada na pamet, svake nedelje igrač protiv neke aždaje, vrhunski igrači. Jednu da odigraš loše, dvije, više te nema. Prvo poluvrijeme, 60-65 minuta, izneseš, daš Vujketu, Peđi, Deju, centriraš, čuvas se, paziš i zadnjih 20-25 minuta zujiš i onda svi kažu, ovaj leti 90 minuta. Zaboravi se ovo ostalo. Zamisli kakav fantastičan savjet. Kad kažu Dani Alveš se ubača, mislim se ja sam 1985. to radio. Toga sam se držao“, jasan je Petrović.
Potom je razgalio srca svim navijačima Budućnosti.
“U Budućnost, to mi je naljepše nešto u mojoj karijeri, pobjede, neriješeni protiv Zvezde, Partizana, ili ih dobiješ. To mi je naljepše u životu“, poruka je Petrovića.
Život u Podgorici je bio poseban u tim godinama.
“Ja sam bio najsrećniji u Budućnost. Poslije džaba PSV i Liga šampiona sve je to prelijepo. Ali, u Budućnost mi je ostalo, bio sam srećan. Ne dobijaš platu, pa dobijaš akontaciju 30 posto, pa se pozajmljuje, ali izlazimo zajedno. Sa malo stvari si bio spretan. Da te neko pita za Sport ili Tempo da daš izjavu. Nosiš one novine, ti si to čuvao, ne bi dao to..“, poručio je Petrović.
Prisjetio se i rada sa Milanom Živadinovićem.
“Što je radio Živa kad je došao, to je bio mangup neviđeni. Prvo je provalio kad imaš para idi u papuče, kad nemaš, idi u odijelo, da misle da imaš.”
O kvalitetu lige.
“Da uporedim kako je liga bila jaka, mi smo imali šest reprezentativaca, izgubiš dvije utakmice, boriš se za opstanak. Onda ti je jasno kakva je snaga bila lige“, nema dilemu Petrović.
Prisjetio se i simpatične scene kada je nastupao za Sevilju, a u ekipu je stigao Dijego Maradona, a crnogorski fudbaler je nosio dres sa brojem 10.
“Ja sam u decembar napustio Sevilju a on došao u septembar. To je najveći, nema tu, niko nikad kao on. Ja sam nosio broj deset, ja kažem maler mi je to, dajte mi dvojku. Bolje ja da se razriješim na vrijeme.”
Provoditi vrijeme sa najvećim svih vremena nije bilo jednostavno.
“Nama je trebalo 10,11 minuta od stana dje treniramo do kompleksa dje treniramo. Kad je on došao. 45. Sve sam mislio, đe dođe? To je bio haos, nije se moglo proći. Njega je ubilo okruženje. Ali čovjek je toliko ljudi pomogao, učinio, mnogo ljudi je išlo za njim. I na kraju mu kažu, sam je kriv. To je tragedija. Ja sam sa njim dva tri puta sjeo. Mi u jedan lokal gdje smo izlazili ja i Šuker i kažem mu zovni ga, neka dođe kroz kuhinju da uđe da sjednemo malo.
Davor ga zovne, on uđe, neko je javio da je on tu, to je odma pakao na ulicama. Nema života čovjek- On je čudotvorac. Njemu je svaka utakmica, možeš film napraviti posebno. Ja sam radio sa Rud Gulitom u Fejnord, on kaže, Željo – nikad više. To mogu da pričaju za koga god, takav nikad. Mi se pripremamo kako da ga udaramo. On sad da igra, svaka ekipa bi po pet crvenih dobijala“, zaključio je Petrović.
