Dvije godine poslije prve titule prvaka Evrope, Barslona je 18. maja 1994. godine igrala novo finale. Johan Krojf je komandovao Drim timom kako se nazivala ta generacija Barselone. Sa statusom velikog favorita, Barsa je u Atini krenula po drugu titulu šampiona Evrope u tri godine. Preko puta je stajao Milan.
Milan kao autsajder sa mnogo problema i unaprijed prežaljen od mnogih. Daleko od toga da su Rosoneri bili slaba ekipa, ali Barselona je impresionirala na putu do finala, imala je veće zvijezde u sastavu, veličinu kakva je Krojf na klupi.
Barselona je u grupi pregazila Spartak, Galatasaraj i Monako. Milan se mučio protiv Anderlehta, Verdera i Porta i u šest mečeva ostvario dvije pobjede uz dva remija i gol razliku 6:2. Barselona je u polufnalu pregazila Porto sa 3:0, dok je Milan istim rezultatom savladao Monako i zakazan je konačan obračun u Atini.
Barsa je imala zvijezde Romarija, Stoičkova, Mihaela Laudrupa, Kumana, domaće snage Zubizaretu, Nadala, Amora, Bakera, dirigenta Gvardiolu na sredini. Milanova sezona je ostala u znaku tužne vijesti da je Marko van Basten morao na četvrtu operaciju zgloba koja će mu okončati karijeru. Dok su Barsine zvijezde bile u top formi i naoštrene za Milan, Rosoneri su morali da se pomire sa činjenicom da su za sva vremena ostali bez Labuda iz Utrehta.
Međutim, Van Basten je bio problem na koji se Milan do finala već navikao i koji je uspio da neutrališe. Fabio Kapelo je gradio karijeru jednog od najboljih trenera svijeta, iza sebe je imao čudesnu seriju od 59 mečeva bez poraza u prvenstvu, polako je napravio smjenu generacija i nije više bilo čuvenog holandskog trilinga.
Kapelo je bio prvi trener koji je uveo sistem rotacije. U to vrijeme su samo trojica stranca mogla da budu u ekipi, što je bio problem za Rosonere koji su imali Dejana Savićevića, Marsela Desaija, Zvonimira Bobana, Žan-Pjer Papena, Florina Radučojua i Brajana Laudrupa. Kapelo je od Sakija naslijedio granitnu odbranu sa Barezijem, Maldinijem, Kostakurtom i Tasotijem, kao i ofanzivce Masara i Donadonija. Lansirao je mladog Demetrija Albertinija umjesto veterana Karla Anćelotija, a na gol je doveo Sebastijana Rosija.
Posebna priča je bio Đanluiđi Lentini, u to vrijeme najskuplji igrač svijeta. Čovjek zbog kojeg je Berluskoni srušio svjetski rekord se u Milanu ispostavio kao totalni promašaj. Nije ga bilo u finalu zbog povrede, mada to za Kapela nije bio veliki problem. Daleko veći problem je bio što je Milan u finalu morao da igra bez standardnog štoperskog tandema Barezi – Kostakurta koji su bili suspendovani zbog kartona. Kapelo je ipak našao rješenje. Iskusni Filipo Gali je zamijenio Barezija, a Paolo Maldini je prebačen na štopera đe je pokazao da će izrasti u velikana defanzive. Maldinija je lijevo zamijenio Tasoti koji je prebačen sa desne strane, dok je njegovu poziciju zakrpio mladi Kristijan Panući. Vezni red sa Desaijem, Albertinijem, Bobanom i Donadonijem je trebalo da dobije rat protiv Barsinih tehničara. U napadu su bili Savićević i Masaro. Kapelo se za taj meč odrekao Papena, Radučojua i Brajana Laudrupa. Međutim, mnogo veća senzacija je bila što je Krojf riješio da igra bez fenomenalnog Mihalea Laudrupa koji je bio jedan od najboljih igrača Barse.
Barsa je u atinsko finale ušla kao veliki favorita, a izašla je iz njega nokautirana i na nosilima. Rosoneri su očitali lekciju Kataloncima, deklasirali ih sa 4:0 i okončali epohu Drim tima. Kapelo je osvojio Ligu šampiona ponajviše zahvaljujući veličanstvenoj partiji Dejana Savićevića.
Kako je samo plesao Genije te večeri na Olimpijskom stadionu u Atini… Prvi gol je pao poslije njegovog prodora po desnom krilu kada je asistirao Masaru. U nadoknadi vremena je Donadoni prošao po lijevoj strani, a Masaro opet bio na pravom mjestu za 2:0.
Barsa je bila na konopcima, ali Milan nije prestajao da zadaje udarce. Savićević je igrao meč života! Tek što je počelo drugo poluvrijeme, Genije je postigao gol za sva vremena. Lukavo je uzeo loptu Nadalu pored aut linije, a onda prije nego što je ušao u šesnaesterac veličanstvenim lob udarcem savladao dugačkog Zubizareta koji je izletio taman metar, dva dovoljnih da mu Genije spakuje ljepoticu pod prečku.
Uz Zidanov volej protiv Leverkuzena, Savićevićev gol se smatra jednim od najljepših u istoriji finalnih mečeva za titulu prvaka Evrope. Mogao je Dejo da postigne još jedan gol, ali je pogodio stativu. Nekoliko sekundi kasnije je Marsel Desai sjajnu partiju krunisao golom za konačnih 4:0.
Savićević je postao prvi igrač sa ovih prostora koji je titulu prvaka Evrope osvojio sa dva različita kluba… Ali niko još zadugo neće u finalima ponoviti partiju Dejana Savićevića iz atinske večeri kada je razmontirao Drim tim.
mozzartsport.com
