Bio je to dan kada smo bili veliki.
Ne, bili smo najveći. Makar smo se tako osjećali. A imali smo i razlog za to. Pardon, više razloga.
A možda smo to mogli i osjetiti, makar naslutiti. U svakom slučaju svaki pravi Crnogorac juče je morao biti ponosan. Priznati da je ipak sport ono što spaja ljude, neovisno koje vjere, i da opet po ko zna koji put možemo pokazati da umijemo biti kao jedno. A sportisti naši najveći i najbolji ambasadori.
Tog dana u ranim jutarnjim časovima svoj meč imao je crnogorski MMA borac Vaso Bakočević. Ponosan, temperamentan, uz zastavu oko vrata, siguran da pobjeda nije nešto što se može dovesti u pitanje. Njegova borba trajala je kratko, Vaso je slavio prekidom u prvoj rundi, protivnik nije imao ni promil šansi. “Crna Gora pobjediti mora”- bio je njegov komentar nakon meča. Gdje god nastupao, pobjeđivao, nije zaboravljao ko je i odakle je. Ponosni pobjednik. Borac velikog srca.
A onda i Danka Kovinić. Konačno. A još je tako mlada, šta još očekivati. A vjerovali smo u nju. Svakog momenta, svaki meč koji je igrala. Mnogo puta bila je blizu ali ovog puta išla je do kraja. Danka je pružila još jednu nevjerovatnu partiju za kraj turnira u Trnavi. Pokazala je i ovoga puta da je apsolutno ništa mentalno ne može poljuljati i da je i ona jedna od crnogorskih lavica. U finalu je pobijedila Ruskinju Margaritu Gasparijan 7:5, 6:3 i podigla pobjednički pehar. Sada je 74. teniserka svijeta i sada se okreće novim pobjedama, turnirima, Vimbldonu. Ali polako, zaslužila je da malo uživa u najvećem uspjehu. I sigurni smo da tu nije kraj, već samo početak jedne velike karijere.
Šta sada reći a biti kratak, šta reći a da već nije rečeno. Na koji način iskazati poštovanje nekome ko je to i više nego zaslužio. ŽRK Budućnost šampion Evrope. Po drugi put. Crna Gora rukometna velesila po ko zna koji put. Dragan Adžić, gospodin, stručnjak, mentor, veliki profesionalac, uz djevojke koje nijednog momenta nisu pokazale nemoć, strah, bilo šta što bi moglo biti loše u krajnjem ishodu. Od prvog do poslednjeg meča u Ligi šampiona igrale su sigurno, borbeno, pobjednički. Držale su formu, vjerovale u čudo, vjerovale da su rođene da budu zlatne. Hvala im na tome, navijači su se odužili besprekornim navijanjem na svakom meču i ne samo u ovoj sezone već svih godina. Bili su igrač više, vjetar u leđa koji je potreban. Čak i sada u Budimpešti. Finalni meč sa Larvikom, bila je to dominacija kakva odavno nije viđena.
“Vjerujem da ćemo raditi još više, pobjednička želja i motiv neće pasti ni naredne sezone. Imaćemo želju da ostanemo neporaženi do narednog fajnl-fora. Ovo je najljepša sezona u mom životu, prijaju mi velike pobjede. Obožavam da radim sa ovim djevojkama, prijaju mi puno”- rekao je Dragan Adžić posle meča, nakon čega sa ponosom možemo reći da je on heroj nacije, kluba, Podgorice, države, čovjek za velika djela. A djevojke naše heroine koje su disale kao jedno a večeras ćemo imati priliku i da ih dočekamo onako kako zaslužuju i pružimo im momenat za nezaborav. Još jednom VELIKO HVALA što ste nas učinili srećnima, što ovoj državi pružate ono najljepše što sport može da donese.
A da sve ovo ne bude dosta pobrinula se pionirska fudbalska reprezentacija Crne Gore koja je osvojila treće mjesto na turniru “Trofej Beograda”, a uspješan dan zaokružili su Jovana Peković koja je osvojila zlatnu medalju na Evropskom kupu za kadete u Rumuniji i Lazar Ćupić koji se okitio srebrnim odličjem.
Vrijedni pomena su i Miloš Dragović, član atletskog kluba Podgorički maraton i Dušan Milošević, član triatlon kluba Podgorica, koji su osvojili drugo i treće mjesto na I Dubrovačkom polumaratonu, u konkurenciji preko 400 takmičara iz 34 zemlje svijeta.
Sportisti, vi ste ono u šta trebamo ulagati, vi ste bolji od bilo kakvog ambasadora koji posao obavlja iz fotelje, samo vi nas možete učiniti ponosnim više od bilo koga, i dok god budete bili tako veliki, prije svega veliki ljudi, ova zemlja biće veća od Rusije! ( Braćo Rusi ne zamjerite). A dan 10. maj i treba da se pamti.
OGNJEN VUJADINOVIĆ
