Od prašnjave poljane Cvijetinog brijega u tada malom Titogradu, preko Beograda i „Marakane” do svijetala Atlante i nazad preko okeana – fudbalska priča Branka Radovića puna je zanimljivih, ali i teških trenutaka i govori koliko sport može da pruži, ali i koliko da bude surov.
Veličanstven debi u Crvenoj zvezdi protiv Peleovog Santosa, u isto vrijeme težak život za 17-godišnjeg mladića u velegradu. Godine igranja za jedan od najvećih klubova u istočnoj Evropi, a onda i tiho ignorisanje od istog kada mu je trebalo dati šansu da bude trener Zvezde. Sve to staje u opis jednog Podgoričanina čiji je fudbalski put bio malo drugačiji od prosječnog.
Radoviću je fudbal bio, izgleda, suđen. Od malih nogu je bio sa loptom.
– Kuća na Cvijetinom brijegu, u kojoj sam odrastao, bila je odmah do terena tadašnjeg OFK Titograda (sada se klub zove Mladost i igra na Starom aerodromu). Kuća je bila toliko blizu da je u dvorište često upadala lopta sa utakmice, koju bi majka onda probušila nožem. Tu sam kao klinac skupljao lopte, zavolio fudbal i napravio prve fudbalske korake – počinje priču Branko.
Uspon, za te prilike nekako idealan, počeo je brzo.
– Sa 16 godina sam počeo da igram za prvi tim Titograda. I tako, u Kupu protiv Željezničara, za koji su tada igrali veliki igrači, predvođeni Ivicom Osimom, bio sam igrač utakmice, iako je Titograd izgubio na penale. Čuvao samo Osima, nije uspio da se upiše u listu strijelaca. Tu su me prvi put zapazili veći klubovi.
Još jednom se dokazao velikanima iz ,,stare“ Jugoslavije.
– Nešto kasnije sam igrao i za amatersku reprezentaciju Crne Gore protiv Srbije u Smederevskoj Palanci, tada su republike u staroj Jugoslaviji ponekad igrale međusobno, tu me zapaze ljudi iz splitskog Hajduka, niškog Radničkog i Crvene zvezde. Moj tadašnji trener, pokojni Vlatko Vujošević, inače kum sa pokojnim Miljanom Miljanićem, koji je vodio Zvezdu, predloži mi da pođem kod Čiče (Miljanić) i ja ga poslušam i pođem za Beograd.
Radović je sa 17 godina, direktno iz Titograda, prešao u Crvenu zvezdu. Početak nikako nije mogao biti lak.
– Mi mlađi smo bukvalno gladovali u to vrijeme. Bio sam cimer sa Zoranom Filipovićem i Mihaljem Kerijem, sjećam se da smo imali samo jedan obrok na dan i to najčešće zdjelica pasulja sa hljebom. I to je bilo, ali nijesmo se žalili. U fudbalu tada nije bilo mnogo para, igralo se iz ljubavi – prisjeća se Radović.
Problemi su tek došli…
– Počeo sam dobro da igram, ali sam imao peh da nakon desetak utakmica povrijedim ligamente koljena. Oporavak je tekao veoma dugo, skoro godinu i po.
Veliki klub kao Zvezda nije imao strpljenja da čeka mladića toliko vremena. Ni Radović nije očajavao. Zbog, kako kaže, u porodici urođenog prkosa, odlučio je da kaže ,,ne“ Miljaniću.
– Odem da igram za reprezentaciju Jugoslavije na Mediteranskim igrama u Izmiru 1971. i tu shvatim da mogu da igram na najvišem nivou. Odigrao sam četiri utakmice i bio najbolje ocijenjeni igrač. Ta generacija je osvojila zlatnu medalju i nakon toga sam mislio da će Miljanić da mi pruži šansu. Međutim, nikako da mi saopšte odluku i ja kažem da želim da idem. Izabrao sam Sutjesku i tu ostao narednih godinu i po dana, jer mi je bilo odlično, a i imali smo dobar tim. Nijesam pogriješio, vratio sam se u Beograd i dobio šansu u Crvenoj zvezdi.
Narednih osam godina njegova adresa bila je na ,,Marakani“.
– Odigrao sam 228 utakmica, igrao u velikim evropskim utakmicama. Sezone 1974/75. izbacili smo madridski Real u Kupu kupova. Real je tada imao devet španskih reprezentativaca. Tih godina smo napravili neke sjajne rezultate. U Zvezdi su tada igrali Džajić, Stanislav Karasi, Mihalj Keri, kasnije i Dušan Savić i Vladimir Petrović.
Sa 27 godina, Radović je mogao da napusti Jugoslaviju i pređe u inostrani klub. Izabrao je Sjedinjene Američke Države.
– U SAD sam pošao sa Seadom Sušićem, Safetovim bratom. Ostao sam sedam godina, igrao za Atlanta čifse. Tu sam i završio fudbalsku karijeru. Sjajan period za mene, igrao sam odlično i to bez nekih pritisaka i imperativa. Fudbal se tada u Americi tek razvijao i Evropljanima je to odgovaralo da nametnu neke svoje ideje.
Trenerska karijera Branka Radovića imala je malo drugačiji tok od igračke. Čovjek koji je Dejana Stankovića kao klinca doveo da trenira u Zvezdu nije kasnije dobio priliku da trenira taj klub. A trenersku karijeru je započeo ,,slučajno“.
– Vratio sam se u Jugoslaviju 1984, bukvalno bez ideje šta da radim dalje. Imao sam zanatsku školu, ali, kao fudbaler, nikada nijesam usmjeravan u tom pravcu. Jednog dana zovne me Miljan Miljanić da pođem sa njim u Ujedinjene Arapske Emirate, jer je on tamo preuzeo klub da trenira i ja treba da mu budem pomoćnik. Kazao sam mu ,,Čiča, to nikada nijesam radio, mogu da počnem da učim od vas i to je to“. Međutim, kasnije se ispostavilo da mu trebam kao prevodilac, jer sam znao engleski jezik. Odradimo zajedno pripremni ciklus, nekih mjesec dana, međutim, on odluči da me ne zadrži, ne znam zbog čega. Ali, dobra stvar u svemu je što vjerovatno nikada ne bih počeo da se bavim trenerskim poslom da me nije tada zvao Miljanić – ističe Radović.
Nakon toga se uputio, a gdje drugo, nego na ,,Marakanu“.
– Iz dosade sam jednog dana otišao da gledam Zvezdin trening i tamo me sretne Džaja (Dragan Džajić) i pita da preuzmem „petliće“. Pristao sam, odmah upisao i nakon dvije godine završio trenersku školu – kaže Radović.
Ali, i pored uspjeha, nije sve išlo kako treba.
– Generacija koju sam preuzeo od ,,pjetlića“ do omladinaca bila je šampion države. U završnoj godini devet omladinskih reprezentativaca bilo je iz moje ekipe. Ali, Džaja je odugovlačio da mi pruži šansu i odlučio sam da prihvatim ponudu Apolona sa Kipra. Prvo sam bio šef omladinske škole, a ubrzo i prvi trener. Igrali smo kvalifikacije za Ligu šampiona i u Sionu savladali istoimeni tim 4:1. Bila je to prva gostujuća pobjeda nekog kiparskog tima u evropskim utakmicama.
Dobri rezultati na Kipru bili su dobar razlog da se na poziv iz Obilića vrati u Jugoslaviju. Stvorio je bazu za šampionsku ekipu kluba iz Beograda, a zatim je preuzeo Mladost iz Lučana.
– Uveo sam Mladost u prvu ligu. Imali smo dobru ekipu, čak sam pobijedio Zvezdu i Vojvodinu u Lučanima, upisao dosta pobjeda na gostovanjima te sezone (1997/98). Mladost je bila na četvrtom mjestu u jednom trenutku, a onda se pojavio problem sa finansijama i ekipa nije uspjela da do kraja sezone ostvari dobar rezultat.
Radović je zatim preuzeo Sartid iz Smedereva, i tu, možda i najviše, ,,nastradao“ zbog temperamenta koji nije trpio miješanje u njegov posao.
– Krenuli smo odlično, pobjeđivali favorite, čak i Crvenu zvezdu, ali je predsjednik kluba Matković počeo da se miješa u moj posao. Htio je da sastavlja ekipu, tako da sam mu jednog dana rekao da se, ako želi to da radi, registruje kao trener, a ja ću mu biti pomoćnik. Smijenio me je par dana nakon toga – priča Radović.
Možda i simbolično, ali Radović probleme u trenerskoj karijeri nije imao jedino u inostranstvu. Godinu dana u Vijetnamu opisuje kao najbolji period u karijeri.
– Tamo sam imao slobodu u radu, što mi je najbitnije. Ne želim da mi se iko miješa u posao, jer ja jedini odgovaram za rezultate. Moja možda i najveća ,,greška“ u karijeri je što sam dva puta pobijedio Zvezdu. Ali, ne žalim ako zbog toga nijesam dobio priliku u voljenom klubu, ja sam sportski čovjek – zaključio je Radović razgovor za Arenu.
Branka Radovića, tokom karijere u Zvezdi, pratio je ,,maler“ – iako je najviše volio da igra u veznom redu, treneri su ga koristili u odbrani.
– Samo jedno mi je krivo u karijeri – talenat nijesam mogao da iskažem u pravom svijetlu jer nikada nijesam igrao na prirodnoj poziciji. Iako smatram da sam najviše mogao da pružim u veznom redu, treneri su me uvijek stavljali na mjesto štopera ili desnog beka. Govorio sam im, pustite me da igram pet-šest utakmica, po onda procijenite, ali ništa… U Sjedinjenim Državama sam bukvalno birao šta ću da igram i odmah sam prve godine bio najbolji igrač u ligi, a igrao sam prednjeg veznog.
Branko Radović je imao debi iz snova, u bukvalnom smislu te riječi. Na krcatoj ,,Marakani“ 1969. godine gostovao je brazilski Santos, predvođen jednim od najboljih fudbalera svih vremena, legendarnim Peleom. Tu negdje, pored klupe Zvezde, nekoliko mladića nije ni sanjalo da će dobiti priliku da zaigraju u tom meču, među njima i Branko Radović i Mihalj Keri. Njih dvojica su mjesec dana ranije briljirali na Evropskom prvenstvu za omladince, koje su održavalo u Lajpcigu, pa su kao nagradu dobili priliku da budu na klupi protiv Santosa.
Zvezda je na poluvremenu gubila 3:0, a onda je Miljan Miljanić odlučio da dvojici omogući debi u crveno-bijelom dresu. Meč je završen 3:3, a tadašnji izvještači pisali su o Zvezdi nošenoj na krilima mladića koji su ušli na poluvremenu.
– To je bilo nešto nevjerovatno. Niko od nas nije očekivao da će igrati, a onda smo dobili priliku koju smo iskoristili. Takvi momenti zauvijek ostaju u pamćenju – kaže Radović.
Pobjeda
