Vojo Vukčević, fudbalska legenda: Jedna od duša Podgoričanosa

0
163

Bilo je namiještanja utakmica i u moje vrijeme ali, ne za novac.  Danas, u vrijeme kladionica sve je za novac. U moje vrijeme se namještao rezultat zbog, recimo, prijateljskih odnosa dva kluba. Mi smo to zvali “puštanja”, kada su protivniku bili neophodni bodovi ili gol razlika. Ali, ponavljam, nikad za novac, kaže za Portal Analitika član “zlatne generacije” podgoričkog kluba, koja ga je uvela u Prvu ligu tadašnje velike Jugoslavije

I u moje vrijeme je bilo puno navijača koji bi navijali, recimo, za Partizan kada bi igrao pod Goricom. Ali, to je u tim vremenima i bilo shvatljivo. Živjeli smo u jednoj zemlji. Ali nisam ni tada mogao da shvatim televizijske i novinske reportere koji su kreirali javno mnijenje. Oni su nas, mogu slobodno reći, uništavali i uništili. Bilo je reportera koji su forsirali i pričali o svojim zavičajima i klubovima sa strane dok su prenosili utakmice Budućnosti”, kaže Vojislav Vojo Vukčević.

 

Vojo

Praktično “pokupljen” sa stadiona iza Gimnazije “Slobodan Škerović”, kao 16-godišnjak, ušao je u prvi tim tada titogradskog kluba. Glavni “krivac” za taj “transfer” bio je “čika” Bato Jovanović. On govori o tome vremenu, o tome kako su grad i njegov glavni fudbalski tim disali jednim plućima, o atmosferi u gradu koja je tokom kvalifikacija za ulazak u Prvu ligu ličila na karnevalsku, o žalu za jednim izgubljenim finalom Kupa u Beogradu, 1977. godine…Govori i o tome kako bi po njegovom mišljenju valjalo raditi sa mladim generacijama fudbalera, o njegovanju zajedništva i povezanosti sa klubom… Povod za razgovor je nedavna premijera dokumentarnog filma “Soul od Podgoričanos” koji govori o istorijatu kluba od njegovog nastanka do danas.

ANALITIKA: Omladina ondašnjeg Titograda živjela je sa fudbalom.

VUKČEVIĆ: Bila su to drugačija vremena od današnjih. Danas se fudbal prezentuje na hiljadu načina, prisutan je stalno kroz medije. U moje vrijeme u Titogradu su praktično postojala samo dva sporta – fudbal i boks. Oba na vrhunskom nivou, iako je Budućnost bila drugoligaš. Ali, to je bio veoma dobar klub, svake godine se borio za ulazak u elitu. Mi smo tada fudbal doživljavali na drugi način nego danas, jer je drugačiji bio način života.

Na današnju djecu, ali i na njihove trenere, posredno i neposredno se vrši pritisak od strane roditelja, da moraju da igraju i da moraju da budu uspješni. U moje vrijeme se to moglo postići samo kvalitetom, upornim radom i talentom. U moje vrijeme, u najvećem broju slučajeva, pa i u mom, roditelji su branili djeci da se bave fudbalom, kako se  ne bi zapostavljale druge, važnije stvari, obaveze, škola.. A i teško se bilo probiti pored ogromnog broja talentovanih fudbalera.

Ja sam morao da bježim od kuće, da preskačem balkon kako bih išao da igram fudbal. Bila je to velika, nevjerovatna strast.

ANALITIKA: Najbolja tadašnja škola fudbala bila je, dakle – livada?

VUKČEVIĆ: Jeste. Zapravo, najbolja škola fudbala u to vrijeme po meni je bio stadion iza Gimnazije “Slobodan Škerović”. Tu se po cijeli dan igrao fudbal, organizovali smo turnire…Tu se odmah moglo vidjeti ko koliko fudbalski vrijedi. I ostali dijelovi Titograda su imali svoja igrališta, ali je centralno mjesto bio taj stadion i stadion u Njegoševom parku. Odatle su zapaženiji igrači završavali ili u Budućnosti ili u nekom drugom lokalnom klubu. Ali, znalo se da Budućnost uzima najbolje.

Ja i petnaestak mojih drugova iz Gimnazije tako smo odabrani i dobili šansu da ostvarimo svoj dječački san i zaigramo za FK Budućnost. I tako sam u trećem razredu Gimnazije postao prvotimac Budućnosti.

ANALITIKA: Kako se desila ta smjena generacija i nastanak “zlatne generacije” Budućnosti?

VUKČEVIĆ: Budućnost je tavorila 22-23 godine u Drugoj ligi. Godinama su se igrale kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu koje Budućnost nije uspijevala da prođe. Te su se utakmice baraža za popunu Prve lige igrale uglavnom ljeti. Titograd bi dana kad se igrala utakmica izgledao kao karnevalski grad. Ljetnje vrijeme, svi su napolje, u gradu je bila prava uzavrela atmosfera koja je neodoljivo podsjećala na one karnevalske – sa puno igre, smijeha, navijanja…Od rane zore je sve ključalo, svuda si mogao da vidiš plavo-bijele boje.

San svih Titograđana, ne samo fudbalera, bio je ulazak u ondašnju elitu jugoslovenskog fudbala. Mogu slobodno reći da je to bio san cijele Crne Gore. Mi tada nismo imali nijednog prvoligaša. Sutjeska je bila uspjela da se dokopa Prve lige ali, nakratko, na godinu dana. Tako da, kada bismo dobijali priliku za ulazak među elitu, svi su navijali za Budućnost.

Ali sistem kvalifikacija nije odgovarao Budućnosti. Jednostavno, organizaciono nismo bili dorasli sistemu takmičenja.

Međutim, kada su se formirale dvije druge lige iz kojih su prvaci direktno išli u Prvu ligu, Budućnost je već prve godine ostvarila sanjani cilj i to toliko superiorno da se i danas ta razlika u bodovima od drugoplasiranog pominje.

Ta je ekipa dominirala i plijenila, kako ljepotom igre, tako i kvalitetom. Gdje god je igrala, pobjeđivala je ubjedljivo i ušla u Prvu ligu sa samo jednim porazom te sezone. To je sezona 74/75 godine.

ANALITIKA: I tako je ostvaren san generacija Budućnosti…

VUKČEVIĆ: Ali, to je bio samo početak pravljenja jedne ekipe Budućnosti koja će postati i ostati zapisana u analima kao njena “zlatna generacija”.

Bila je zlatna zbog svoje igre, stila, ali i plasmana koje je ostvarila kroz Prvu ligu i kroz  ulazak u finale Kupa Jugoslavije.

To je čuveno 29. finale Kupa maršala Tita, Budućnost- Hajduk, beogradska Marakana, 24. maj 1977. godine.  Nakon ravnopravne utakmice, koja je u regularnom toku završena sa 0:0,  izgubili smo u produžecima. Splićani su na kraju slavili sa 2:0…. Ostaje veliki žal… Ali, bio je veliki pritisak na nama. To je generacija koja je od Budućnosti napravila ovo što je danas. Uvela je u Prvu ligu, stizala do finala Kupa, osvajala tadašnji Ratan kup, međunarodno takmičenje.

ANALITIKA: Protiv koga je najteže bilo igrati?

VUKČEVIĆ: Meni je bilo najdraže da igram protiv Zvezde i Partizana, to su bili pravi spektakli sa puno dobrih golova i poteza. Protiv Hajduka, ne samo zbog izgubljenog finala Kupa, već i zbog drugih situacija koje su se ranije dešavale, nisam volio da igram. Ja sam igrao protiv Hajduka i sa omladinskim timom Budućnosti, koji je takođe bio u vrhu te omladinske lige i uvijek dobro plasiran u kupu. Ali, jedino su omladinci Hajduka mogli da nas pobijede ili izbace.

Čak smo jednom prilikom u Splitu izgubili sa pet prema jedan što je, mislim, bio najteži poraz te naše omladinske generacije. Oni su već tada bili počeli da igraju taj njihov čuveni presing, mi tada nismo znali ni što je to, koji nas je totalno “uništio” na terenu. Iz te je omladinske garniture  kasnije izašla ta generacija Hajduka koja je u seniorskom takmičenju osvajala prvenstva i kupove, dominirala svojom fizičkom spremom i taktikom.

ANALITIKA: Ko je sve bio u zlatnoj generaciji Budućnosti?

VUKČEVIĆ: Na prvom mjestu Ante Miročević, koji je bio kapiten i vođa te ekipe, Dragan Vujović,Petar Ljumović, Janko Miročević, Mojaš Radonjić, a poslije nas generacija Savićevića i Mijatovića.

Samim tim što smo uveli Budućnost u prvu ligu mi smo napravili dovoljno. Međutim, ta ekipa je i sljedeći period ostala da igra zajedno, tako da smo svojim dobrim igrama stvorili atmosferu u javnosti da prati naše rezultate. Bili smo stalno u centru pažnje, čime smo otvarali put nekim novim generacijama, da imaju koga da gledaju i na koga da se ugledaju u fudbalskom smislu. Znate, mi stariji smo se družili sa Savićevićem, Mijatovićem. Oni su kad su počinjali da igraju za Budućnost imali našu podršku u svakom smislu. Inače, postojala je i jedna “međugeneracija” izvanrednih fudbalera Budućnosti koja je isto ostavila dubok trag u podgoričkom fudbalu. To je generacija Željka Petrovića, braća Brnovići, Saša Petrović, Leković, koji su igrali kasnije u onoj čileanskoj reprezentaciji.

ANALITIKA: Kakva je paralela kada se govori o Budućnosti nekad i sad?

VUKČEVIĆ: Fudbal je bio naša pasija, ljubav, dok je danas  drugačije. Budućnost je u zadnjih petnaestak godina kao klub posrtala pod pritiskom raznih nedaća, tako da mi stari igrači mislimo da odatle može samo da se ide naviše.

I sama organizacija i priprema te moje “zlatne” generacije mogla bi da se “prepiše” i primijeni danas. Naime, okosnicu tima smo činili mi, igrači iz Titograda, sa pojačanjima recimo, Drago Kovačević iz Nikšića, Bošković iz Danilovgrada, Mojaš Radonjić sa Cetinja, Bakrač, Vorotović i drugi. Ali, ta se generacija nije oformila preko noći, već je to bio projekat koji je svoje rezultate počeo davati nakon četiri-pet godina.

Znači, preko noći ili dovođenjem skupih pojačanja sa strane Budućnost ne može računati na kontinuitet rezultata. Kako ja te stvari vidim – to je moguće samo višegodišnjim selektiranjem i pokušajem da se što više dobrih igrača što duže zadrži u klubu.

Mislim da Budućnost može opet postati zaštitni znak Podgorice. Siguran sam da bi kvalitetna ekipa koja bi napravila dobre rezultate u kontinuitetu dovela i publiku na stadion. Ona je tu ali, osim Varvara, očigledno nije spremna da puni stadion ako nema dobrih rezultata i dobrih igrača.

Evo kako je bilo – nikome nije bilo svejedno doći u Titograd. Stadion pod Goricom je važio za neosvojivu tvrđavu. Igrači i publika su disali istim dahom, nije isto ako vas gleda samo 200-300 ljudi, i kad si pred punim stadionom. U moje se vrijeme tražila karta više za utakmicu. Ti navijači, osjećali su nas, znali su kad treba izvršiti “pritisak” na sudije. Znate, ni sudije se pred punim tribinama ne usuđuju da favorizuju gosta, odnosno da navijaju protiv domaćina. Današnje generacije igraju bez toga osjećaja, što je motiv manje. Publika bi mogla da bude taj input koji možda fali ovim generacijama da pokažu i daju više.

Kažem, velike stvari, veliki rezultati se u fudbalu ne dešavaju slučajno. Treba ulagati u klub i u igrače, da bi se to vratilo nečim većim. Međutim, danas igrači ulaze mladi u prvi tim, a mladi i odlaze iz Budućnosti.

Ja sam, istina, već sa 16 godina zaigrao za prvi tim Budućnosti, ali sam i sa 24 bio najmlađi član tima.

Moja generacija je uspijevala da pobijedi jače evropske reprezentacije toga vremena. Recimo, Austriju, koja je tada bila u vrhu svjetskog fudbala, ali smo imali, pored neospornog talenta i znanja i iskustvo zajedničkog igranja koje je neophodno da bi se ostvarivali dobri rezultati.

ANALITIKA: Kakvi su navijači nekad i sad?

VUKČEVIĆ: Moram primijetiti da je i u moje vrijeme bilo puno navijača koji bi navijali, recimo, za Partizan kada bi igrao pod Goricom. Ali, to je u tim vremenima i bilo shvatljivo. Živjeli smo u jednoj zemlji. Ali nisam ni tada mogao da shvatim televizijske i novinske reportere koji su kreirali javno mnijenje. Oni su nas, Budućnost, mogu slobodno reći, uništavali i uništili. Bilo je reportera koji su forsirali i pričali o svojim zavičajima i klubovima sa strane dok su prenosili utakmice Budućnosti. Tako da, ako nemate podršku i ljudi koji koji bi trebalo da vas približe široj publici, onda ostajete vremenom i bez publike.

Treba probuditi budućnost Budućnosti, vezati mlade ljude, publiku, fudbalere za plavo-bijelu boju.

ANALITIKA: Je li bilo namještanja utakmica u Vaše vrijeme?

VUKČEVIĆ: Bilo je namiještanja utakmica ali samo na visokom nivou, u jakoj ligi. I nikad da ja znam za novac. Danas, u vrijeme kladionica sve je za novac.

U moje vrijeme se namještao rezultat zbog, recimo, prijateljskih odnosa dva kluba. Takvih slučajeva je bilo, a mi smo to zvali “puštanja”, kada su protivniku bili neophodni bodovi ili gol razlika. Ali, ponavljam, nikad za novac.

 

 

 

 

 

 

 

Analitika

 

 

 

Analitika