Vlado Perović o istorijskom meču u Londonu

0
223

vlado perovicNakon što smo razgovarali sa inostranim novinarim o njihovim očekivanjima uoči duela Engleska-Crna Gora sada za CG Fudbal govori urednik TV 777 Vlado Perović.

– Kakve su po tebi šanse reprezentacije Crne Gore u predstojećem duelu sa reprezentacijom Engleske?

 

– Mislim da imamo realne šanse da napravimo dobar rezultat. Statistika govori da nijesmo izgubili u tri prethodna duela, takođe može se reći da smo ih u nekim dijelovima tih utakmica i nadigrali, pa ne vidim razlog zašto bi se unaprijed predali. Prvi put smo imali sjajnog Božovića na Vembliju, drugi put nas je Runi pogurao crvenim kartonom, treći susret je bio najbolji koji smo odigrali protiv njih, tako da primjećujem i tendenciju boljih igara protiv Engleza, možda sada dođemo i do pobjede, ko zna. Vjerujem da oni pod pritiskom uvijek teže igraju, vjerujem takođe i da Hodžson nije pravi čovjek za tu selekciju, tako da smatram da imamo šansu, ostaje da vidimo d ali ćemo je iskoristiti.

 

– Koji su najveći nedostaci u našoj igri ? Što bi trebalo popraviti kako bi imali čemu da se nadamo, odnosno, kako bi mogli doći do povoljnog rezultata?

 

– Imamo igrače koji nemaju klub u ovom trenutku, imamo i igrače koji ne igraju dovoljno takmičarskih utakmica. To može biti problem, jer biti utreniran i igrati utakmice su značajno drugačije stvari. Protiv Poljaka upravo su se ti igrači i mučili u fizičkom smislu, jer trčati i biti stalno u duel igri je velika razlika. Imamo problem da u prvih 10 minuta utakmice nemamo dovoljno koncentracije i uvijek rivalima dopustimo jednu ili dvije velike prilike, što je nedopustivo, kao da smo još uvijek na zagrijavanju. Mislim da sa druge strane, stručni štab dobro kombinuje raspoložive fudbalere. Biti na dva kola do kraja u kombinaciji za odlazak na SP je fantastičan uspjeh, sa ovim igračkim kadrom i svim problemima koje je selekcija imala u ovom ciklusu. Evidentno je da moramo da izmislimo lijevog beka i centralnog veznog igrača u budućnosti, da bi mogli da se nadamo manje stresnim završnicama.

 

– Čini se da je izostanak takmičarskih mečeva trenutno najveći problem kod većine naših igrača. Da li, po tebi, treba u reprezentaciju pozivati igrače koji u svojim klubovima nisu starteri, ne igraju ili igraju po 10-ak minuta?

 

– Voditi neki tim i reprezentaciju je znatno drugačije. Mislim da selektor treba da zove klasu, kvalitet i da pokuša da ih ukomponuje u solidnu cjelinu. Na pripremama reprezentacije imate ljude koji su različitih godina, statusa u klubovima, od milionera do momaka koji tek treba da obezbjede egzistenciju. Treba biti autoritet, motivator, pa sve to taktički posložiti. Mi smo mala zemlja, nemamo veliki fond igrača koji su upotrebljivi na velikoj sceni. Kako zvati igrača iz Budućnosti, Mogrena, Sutjeske, koji su standardni u svojim klubovima, a ne zvati Drinčića, Simona, Bakića, Đorđevića? Da li smo u problemu što naši igrači klase ne igraju mnogo, jesmo sigurno, ali da li je bolje zvati nekog početnika ili igrača iz naše lige, mislim da nije. Čak sam ubjeđen da neki bez mečeva odigraju i bolje i snažnije za reprezentaciju od mogućnosti, upravo zbog svježine i manjeg zamora materijala, da se tako izrazim.

 

– Povrede Baše i Vučinića kao i mogući izostank Jovetića će usloviti promjenu u koncepciji igre/tima. Koliko to može da naškodi našoj reprezentaciji?

 

– Kad ne igraju kapiten, centralni igrač odbrane, onda je uvijek teško, bez obzira jeste li Brazil, Argentina ili Crna Gora. Ipak, to su situacije kada ostali igrači dobiju dodatni motiv, prenese se odgovornost i na njihova leđa i tu će se pokazati kompaknost ekipe i želja za dokazivanjem. Imamo momke koji su fajteri i koji su dokazali da u datom trenutku mogu da pariraju i velikim fudbalerima. Tu će stanje svijesti biti glavni faktor, ako budemo psihički jaki, podijelimo uloge kako treba i pametno koristimo resurse, možemo i bez Mirka, Baše, Jovetića. Uostalom, koju smo to utakmicu odigrali, a da smo bili kompletni?

 

– Gdje vidiš našu šansu u meču sa Engleskom? Kako vidiš reprezentaciju Engleske, mane, slabosti.

 

– Neko će reći da sam blesav, ali oni svi igraju mnogo jaku ligu i redom nastupaju u Ligi Šampiona. Sve su redom milioneri, momci koji od klubova žive, a koji potvrđuju status utakmicama za reprezentaciju. To dovodi do toga, da su jednostavno umorni, izudarani, izranjavani, izdušeni. To je problem u Engleskoj godinama. Druga stvar je što u tom timu ima previše rođenih lidera, koji zajedno ne funkcionišu kako treba, što najbolje potvrđuje primjer Lamparda i Džerarda. Pa su tu bili i Ferdinand i Teri, sve ljudi sa jakim karakterom, koji žele da budu glavni. A to može biti samo jedan. Iskreno više bojim mladih momaka, gladnih dokazivanja, poput Staridža, nego ovih starijih, iskusnih i istrošenih. Motiv da se ode na SP je izuzetno veliki i nesporan, kod svih engleskih reprezentativaca, ali smatram da bi naš trebao da bude veći. Mislim da ne brane dobro pas igru i da su ranjivi kod prekida, pogotovo poslije nekoliko grešaka golmana Harta u dresu Sitija. Pritisak je veliki, svjesni su da kiksa ne smije da bude, pa i to može da ih sputa. Ne vidim da Hodžson može da bude taktički nadmoćniji i bolji motivator od Brnovića.

 

– Njihove prednosti?

 

– Ogromno iskustvo, prije svega. Domaći teren, značaj Engleske za fudbal uopšte. Tzv. ničije lopte. Ne treba im dozvoljavati da grade napade nakon naših grešaka, nego ih pustiti da se zaigraju i griješe. I kroz istoriju su uvijek griješili kada su se osjećali dominatnim, tako je i na fudbalskom terenu, ta prepotencija koju imaju u odnosu na ostatak univerzuma znala je da im se vrati u glavu kao bumerang. Imaju nekoliko igrača u formi, pomenuo sam Stardidža, Runi igra kao preporođen, treba im napraviti da igraju dosadnu utakmicu i ubijeđen sam da će nam dati šansu da ih kaznimo.

 

– Perović misli da eventualni poraz na Vembliju ne trebamo doživljavati kao neuspjeh, da smo i do sada uradili puno.

 

– Želim da kažem na kraju da ne bi trebalo poraz predstavljati kao neuspjeh ili ne odlazak u baraž i nakon duela sa Moldavijom, u još jednom teškom ciklusu, sa odličnim rivalima, dokazali smo da možemo sa svima da igramo. Iako smo nacija koja živi od kontrasta, euforije, odnosno melanholije, mislim da je fudbalska reprezentacija učinila mnogo više koraka nego što smo se i nadali nakon nezavisnosti. Imamo četiri, pet fudbalera koji mogu da igraju svuda na svijetu, u A klasi, nekoliko mladih zvijezda u usponu, svake godine izbacimo igrača koji dođe do jedne od liga petice ili nekog kluba sličnog ranga, tako da je sve ovo bilo slatko mučenje i treba da budemo jako jako zadovoljni što se takmičimo na ovom nivou sa zemljama koje su daleko infrastrukturom, brojčano, saznanjima i ulaganjima. Bez obzira na te jasne hendikepe, u sportu uvijek na kraju pobjeđuje kvalitet, a mi ga stvaramo godinama, što je uspjeh sam po sebi.

 

 

CG Fudbal