Vladimir Gojković biser Jadrana

0
248

“Ko se bori, taj može i izgubiti ali ko se ne bori, taj je već izgubio.”

Vladimir Gojković sigurno je čovjek koji se ne predaje bez borbe. U potpunosti je predan sportu, pa ne čudi što je ređao brojne uspjehe i kao igrač i sada kao trener. Naš proslavljeni vaterpolista rođen je u Kotoru 29. januara 1981. godine. Igračku karijeru Vladimir je proveo u Jadranu iz Herceg Novog, a jednu sezonu je nastupao za ruski Sintez. Sebe opisuje kao ljutu meksičku hranu, jednostavno ili ga vole ili ne, nema sredine. Nastupao je za mlađe reprezentacije u vrijeme zajednice Srbije i Crne Gore. Sa juniorskom reprezentacijom SCG osvojio je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Montrealu 2005. godine i srebrnu na Olimpijskim igrama u Atini 2004. godine. Od sticanja nezavisnosti Crne Gore nastupao je za našu reprezentaciju. Sa njom je uspio da osvoji zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u Malagi 2008. godine, pa nakon četiri godine srebro u Ajndhovenu. Posle olimpijskih igara u Londonu 2012. godine završio je igračku karijeru i uplovio u trenerske vode.

Iako je kratko vrijeme proveo u Rusiji, Gojkoviću je taj period bio veoma značajan. Ali ipak je Jadran klub u kojem je ponikao i koji ga je stvorio. U Jadranu se afirmisao i kao ličnost i kao sportista.

Kraj igračke karijere i otvaranje novog poglavlja u Vladimirovom životu. On je relativno mlad stavio tačku na svoju karijeru. Bio je to period kada našoj reprezentaciji i nije baš sve išlo za rukom. U svemu tome napušta nas Gojković. Postavlja se, donekle logično pitanje šta je razlog?  Inat, razočarenje ili prosto više ne može da igra i pruža svoj maksimum? Nakon što je naša država ostala bez medalja u Pekingu i Londonu, spekulisalo se da je Gojković odlučio da završi igračku karijeru usled razočarenja. On je i sam priznao da jeste razočaran, ali da ga toliko lijepih stvari vezuje za reprezentaciju da ni jedno razočarenje ne može biti toliko da se lijepe stvari zamijene onim manje lijepim. Za njega to nije bio oproštaj od vaterpola već nešto o čemu je dugo razmišljao i čekao pravi trenutak da to i uradi. Publici ostaje samo da mu vjeruje, jer ostali smo bez sjajnog igrača, čovjeka koji je igrao u reprezentaciji Srbije i Crne Gore, rame uz rame sa Dejanom Savićem, Danilom Ikodinovićem, Aleksandrom Šapićem…

No, ipak, ne možemo se žaliti jer smo dobili sjajnog trenera. San svakog trenera, a slobodno se može reći i vrhunac karijere jeste da predvodi, to jest bude selektor reprezentacije. Vladimir je taj san brzo ostvario i već nekoliko godina uspješno predvodi našu reprezentaciju.

Foto: wpolo.me

Koliko je značajan za naš tim najbolje smo mogli uočiti na najsvježijem i najaktuelnijem primjeru, utakmici Crne Gore i Rusije. Nakon poraza od Grčke, naši momci uspjeli su da se oporave, zaborave na taj poraz i odnesu pobjedu u meču protiv Rusije. Utakmica je bila neizvjesna, ali naš tim je imao sve što je u tim trenucima bilo potrebno, Gojkovića na klupi, Brguljana i Radovića u bazenu i prije svega jaku želju za pobjedom. Vođeni riječima Vladimira Gojkovića da je svaka pobjeda na turniru važna, uspjeli su da potope Rusiju i pokazali da oni nisu ekipa koju treba lako otpisati. Šlag na tortu bila je pobjeda nad Italijanima za više nego odlično petp mijesto. Nije im bilo lako, upravo zbog tako bonog poraza od Grka, ali njihova snaga se i ogleda u tome da ostave iza sebe ono što je bilo i da gledaju samo naprijed. Jer, znamo da pobjeđuje ona ekipa koja se prije oporavi od poraza ma kakav god on bio. Kolika je uloga njihovog trenera u tome, razmislite sami i zapitajte zašto se kaže da je ekipa ogledalo trenera.

Naša reprezentacija je otputovala u Budimpeštu u podmlađenom izdanju, i vjerujem da će ti momci tek pokazati svijetu koliko vrijede i šta oni mogu na čelu sa Gojkovićem.

 

Autor – Jovana Varagić