Najjači samo opstaju

Ognjen
Piše: Ognjen 766 pregleda Dodaj komentar

Sport je uvijek pravi način da se svi okupimo i ujedinimo. Gledanje, navijanje, nerviranje, prepiranje sa prijateljima ali i istovremeno uživanje u sjajnim potezima vrhunskih sportista emocije su koje je nemoguće kontrolisati kod svih koji vole sport. Svaki ljubitelj sporta zna o čemu govorim ako se prisjeti Olimpijskih igara 2000. godine u Sidneju i trenutka kada je odbojkaška reprezentacija Jugoslavije osvojila zlatnu medalju. To je uspjeh koji će pamtiti sve generacije. Naša reprezentacija je tim trijumfom ušla u red odabranih, s obzirom da je još sedam reprezentacija prije nje uspjelo da osvoji Olimpijske igre, otkako je odbojka svrstana u olimpijske sportove. Crna Gora je zajedno sa Srbijom ostavila iza sebe Ameriku, Argentinu, Južnu Koreju i “počistila” sa terena tada aktuelnog olimpijskog šampiona Holandiju. Konačno, u finalu je poražena velika Rusija, pa smo mogli ponosno da uzvikujemo: “Čuvaj se svijete, plavi sada prijete.”

Jedan od članova ove zlatne generacije bio je i naš Goran Vujević. Vujević je rođen na Cetinju 27. februara 1973. godine. Igračku karijeru započeo je odbojkaškom klubu Budva, tadašnjoj Avali. Veoma rano počeo se izdvajati od svojih vršnjaka, bio je nevjerovatan talenat, imao potpuno drugačiji stil igre i s razlogom je smatran prefinjenom klasom. Klub koji je prepoznao njegov talenat u to vrijeme bio je Partizan. Sa samo 17 godina Goran odlazi u Beograd. Dres crno-bijelih nosio je šest sezona, u tom periodu osvojio je titulu prvaka države i nacionalni kup. Posle Partizana odlazi u Italiju. Punih 19 godina profesionalno je igrao odbojku u inostranstvu, najviše u Italiji. Igrao je za Taranto, Trentino, Brešu, Feraru, Latinu i najduže za Peruđu. Jednu sezonu nastupao je za Olimpijakos, sa kojim je takođe osvojio titulu. Međutim, klub za koji se najviše vezuje njegovo ime svakako je Peruđa, gdje je igrao osam godina.

Bio je igrač koji je često pravio preokrete na terenu, donosio prave odluke u neizvjesnim trenucima. Važio je za smirenog igrača, što mu je vjerovatno pomagalo da racionalno razmišlja u svakom momentu. Vujević je bio nesebičan u igri, perfektan u napadu ali i jako nepredvidljiv. Čak i kad bi nam se učinilo da je sve gotovo, da ne postoji drugi način da se osvoji određeni poen, on bi izvukao neki novi trik i sve nas ostavio bez teksta. Nerijetko je dobijao aplauze kako svojih tako i protivničkih navijača. Zamislite koliko je to poštovanje prema ovom sportskom asu i o kakvoj igračkoj veličini je riječ. Goran je bio svestran odbojkaš, poznat po osvajanju “blok-aut” poena i majstorskom servisu, stoga ne čudi što je dobio nadimak Kvisko. Upravo za legendarnog Kviska vezujemo velike uspjehe reprezentacije Jugoslavije. Istorijska bronzana medalja osvojena je 1996. godine na Olimpijskim igrama u Atlanti, pa potom četiri godine kasnije zlatna u Sidneju. Za Vujevića najdraži dres je bio dres reprezentacije, a za nas gledaoce najdraži su bili njegovi poeni osvajani ubitačnim servisima. Najljepši poeni su upravo oni iz četvrfinala 2000. kad je Goran nevjerovatnom igrom preokrenuo meč protiv Holandije i bio najzaslužniji za plasman naše reprezentacije u polufinale. Reprezentativnu karijeru završio je 2006. godine.

Tokom karijere dobijao je svakakve nadimke, od velemajstora, genijalca do čovjeka od čelika. A koliko je bio cijenjen u Peruđi govori činjenica da je dres sa brojem 13  povučen iz upotrebe nakon njegovog penzionisanja 2015. godine. Takođe, dobio je priznanje za životno djelo od strane Evropske odbojkaške konfederacije. Za njega je odbojka bila nešto više od sporta, nešto približno umjetnosti.

Ovaj čovjek definitivno je veliki borac, neko od koga se može mnogo naučiti i ne samo o sportu već uopšte o životu. Penzionisao se u 43. godini i čak i tada još uvijek je znao kako da oduševi i zadivi i publiku i saigrače. Mogli bi ga slobodno nazvati čovjek iznenađenja, jer sa njim iznenađenjima nikad kraja. Zato i jeste jedan od najboljih odbojkaša koje je iznjedrila Crna Gora.

On je pokazao da samo najjači opstaju i da se najviše mora onda kad se najmanje može.

 

Autor – Jovana Varagić

KLJUČNE RIJEČI:
Podijeli ovaj članak
Ostavi komentar